{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Potrebne su poučne knjige, danas ima jako surove djece"

S
5.7.2010. u 08:22
0
20
"Potrebne su poučne knjige, danas ima jako surove djece"
0
"Potrebne su poučne knjige, danas ima jako surove djece"
Nura Bazdulj-Hubijar
Nura Bazdulj-Hubijar jedna je najpopularnijijih i najprodavanijih bh. spisateljica. Njena djela pisana za djecu i odrasle prevedena su na nekoliko stranih jezika, te je nemalo puta nagrađivana za svoj rad. Nurine knjige su, uglavnom, zasnovane na istinitim, "velikim" pričama o "malim, običnim" ljudima.
U razgovoru za Sarajevo-x.com Nura Bazdulj-Hubijar govori o svom djelu, o ljubavi koja je inspiriše u radu i daje snagu da se izbori sa svakodnevnim životnim teškoćama, ali i o bh. društvu, posebno o mladim ljudima i djeci koja danas, nerijetko, krenu stranputicom.

Vi ste jedna od najpoznatijih bh. spisateljica. Vaše knjige prevode se na brojne strane jezike i do sada ste dobili nemali broj nagrada. No, osim što se bavite spisateljstvom, Vi ste i liječnica. Kako ste uspjeli uklopiti te dvije oblasti i biti uspješni na oba "polja"?

Nekako su se same uklopile... I oboje radim s golemom ljubavlju. Ima puno ljepote na oba ta polja... I bola, dakako... Neke osobe nagradu prvenstveno gledaju kao novčani dobitak. Imam potrebu kazati, prvi put, da sam najveću moju nagradu od 100.000 kuna podijelila onima koji imaju manje od mene... Ni ja nemam puno materijalnog, ali je moje unutarnje bogatstvo, moje kraljevstvo, vijednije od bilo čega.

U Vašem literalnom opusu dominiraju romani. Mnoge Vaše knjige postale su obavezna školska lektira i brojni Vaši tekstovi uvršteni su u čitanke. Sve te priče uglavnom oslikavaju bh. realnost. Jesu li upravo priče iz svakodnevnog života to što Vas inspiriše?

Inspiracije su nam pred očima... Ja pišem jednostavne životne priče, iznimno rijetko teške, tako da je život mnogo suroviji od većine knjiga.

U svaku sam knjigu utkala dio sebe – moje radosti i moje tuge, traume, strahove, želje, dileme, snohvatice, ljubavi... Osobito volim pisati za djecu. Tamo tim malim ljudima pokušavam prenijeti bitne poruke o stvarnim vrijednostima u životu, a priča je samo ambalaža za te poruke. Evo vam primjer. U romanu "Šta te muči, Tamaguči?" ima zapleta, raspleta, nevine djetinje ljubavi, odnosa u porodici, a suština je da nema veće vrline od dobrote. U cijelom romanu se kao usput provlači koliko glavna junakinja želi kompjuter, štedi svaku paricu, odriče se čak i sladoleda, žvake, a kad skupi dovoljno, umjesto da kupi ono što silno želi, ona cijeli iznos daje za liječenje teško bolesnog dječaka... To je bit cijelog romana. Mladima se moraju pisati takve knjige. Nekad je gotovo bila fraza da su djeca nevina... Ona to više nisu. Danas ima užasno surove djece... Muče životinje do smrti, nanose bol ljudima, jedni drugima... Javlja mi se veliki broj roditelja koji mi zahvaljuju što sam im pomogla u odgoju djece... Što čovjeku može biti draže?

Vaši romani su uglavnom bazirani na istinitim pričama?

Da. Gotovo svi. Mislim da je potpuna fikcija jedino roman "Nevjestinski ponor".

Nedavno ste objavili roman "Plavi kombi", a samo nekoliko mjeseci kasnije i nastavak "I ja njega volim: Plavi kombi II". Jeste li imali unaprijed osmišljen nastavak ili Vas je reakcija čitatelja inspirisala da tako brzo objavite nastavak?

"Plavi kombi" je meni užasno bitan roman... Samo sam se sa tri romana istinski mučila. To su "Ljubav je sihirbaz, babo" jer je u najvećem dijelu autobiografski, započet na dan pogibije moje majke od gelera granate. Bilo je to 4. januara '93. u Sarajevu... Trebalo se nositi s tim.

"Kad je bio juli", ne trebam ni reći, odveć sam mala za suočavanje sa kosmičkom tragedijom. I treći je "Plavi kombi". Većina čitalaca pozorno prati odnos Zine i Aleta, a ja sam roman pisala zbog psa... Ubijanje tog nesretnog psa je, izuzevši smrt ljudi koje sam mnogo voljela, sasvim sigurno najveća trauma u mom životu... Godinama sam to u sebi pokušavala "preraditi" bez uspjeha... Nakon što sam iskustvo koje je strahovito bolno istresla na papir, malo lakše dišem... A opet bih isto uradila..., to samo život može izrežirati. Nastavak nisam namjeravala pisati, no moji su čitaoci željeli... A oni su moja svetinja... Srećom, ima ih jako puno koji me vole i ja im na isti način uzvraćam...

Vaši čitatelji uglavnom kažu kako sve knjige koje ste napisali imaju tužan završetak, ali uspijavaju u čitateljima probuditi najdublje i najskrivenije emocije.

Kad malo razmislim, zapravo je svaki završetak tužan... I mladi i stariji nađu dio sebe u mojim knjigama iz prostog razloga što pišem o svakodnevnim situacijama kroz koje manje-više svi prolazimo. Imam dovoljno što formalnog što neformalnog obrazovanja da bih mogla pisati "intelektualnije" knjige. Ovaj stil sam svjesno odabrala... Jednostavna sam osoba, smatram da je ljepota u jednostavnosti, kod mene ne važi stara sintagma – Što bi jednostavno kad može komplikovano. Upravo obrnuto radim... Nikom ne podilazim, ni rođenoj djeci koja su sav moj život, zašto bih to činila radi nekih visokoumnih poznavalaca teorije književnosti... Ne pišem za njih, pišem za narod... Kome se ne dopada to što radim, neka me zaobiđe u širokom luku. Ja objavljujem 24 godine... Da sam toliko vremena gradila nešto potpuno nakaradno, ne bih dopustila da ga neko ruši...

U Vašim romanima primijetan je izostanak negativnih likova uprkos tome što kroz priče oslikavate stvarnost naše zemlje. Oslikava li to Vašu težnju za boljim i humanijim svijetom?

Zapravo je to linija vodilja u svemu što sam javno kazala, uradila, napisala... Ta težnja je moja suština.... Rahmetli otac je najviše uticao na formiranje moje ličnosti. Govorio nam je – nije mi prioritet da završavate studije, da magistrirate, doktorirate... samo da budete ljudi. Hljeb možete zaraditi i metući žuto lišće Vilsonovim čista obraza... Tako sam i ja moju djecu odgajala.

Šta mislite o književnosti danas u Bosni i Hercegovini? Je li teško biti jedna književnica i to jedna od najčitanijih i najnagrađivanijih u društvu u kojem, nažalost, uglavnom "vladaju" muškarci?

Ima Bosna jako dobrih pisaca. Ja sebe ni sa kim ne upoređujem. Svako ima svoje malo nebo... A za vladavinom nikad nisam težila... Možda zvuči apsurdno, ali ja nikad i ni u čemu nisam bila ambiciozna...

Koliko Bosanci i Hercegovci čitaju? Mijenja li internet "tradicionalni" način shvatanja knjige i ima li knjiga isto značenje kao prije, pogotovo kod mlađe populacije?

Mogu govoriti samo u svoje ime... Godišnje se proda više od 10.000 mojih knjiga. Pa prosudite sami... A da čita samo onoliko koliko imam prijatelja na Facebooku, bilo bi dosta... Šaljem nekoliko hiljada pozdrava za moju raju sa Facebooka sa porukom – Volite se, ljudi. I život i svijet će biti ljepši....

Radite li trenutno na nekom novom romanu? Možemo li uskoro očekivati još jednu Vašu knjigu?

Ne. Ništa ne pišem. Znate šta? Najlagodnija je pozicija ne raditi ništa, a omalovažavati ono što rade drugi... Do nedavno sam mislila da, kad bih se ponovo rodila, ništa u životu ne bih mijenjala. Sad mislim da bih promijenila – sve. Živjela bih izvan grada, družila se sa zemljom, zrakom, vodom, nebom, sa pticama, psima, konjima, cvijećem i travom, i klonila se zlih ljudi...

Ponosna sam i beskonačno sretna što nikad, ali nikad, niti jednom živom stvoru nisam poželjela ništa ružno, kamoli učinila... Ma, nemate pojma koliko sam ponosna!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: