{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Na današnji dan, nepokretan i nijem, umro je veliki pisac Meša Selimović

11.7.2014. u 07:25
1.065
Na današnji dan, nepokretan i nijem, umro je veliki pisac Meša Selimović
1.065
Bio je kraj sparnog, vlažnog i teškog dana, 11. jula 1982. godine, nešto poslije 22 sata, kada je na osmom spratu zgrade u beogradskoj Jovanovoj ulici na broju 39 preminuo slavni pisac Mehmed Meša Selimović. Bile su mu 72 godine.
Meša Selimović
Meša Selimović


Nepokretan i nijem, na televiziji je gledao prenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva sa stadiona Santiago Bernabeu u Madridu između Italije i Savezne Republike Njemačke, kada mu je iznenada pozlilo. Iako je ljekar brzo došao, mogao je samo da konstatuje smrt velikana jugoslovenske književnosti.

Prijatelji i supruga Darka do kasno u noć sjedili su pored njegovog tijela čekajući pogrebnike.

"Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio - gubitak je lakše podnijeti nego kajanje...", napisao je Selimović u djelu "Ostrvo".

Otišao je tiho, a vijest o njegovoj smrti odjeknula je Evropom



Sa ovog svijeta otišao je tiho i nenametljivo, a oni koji su ga poznavali kažu da je to bilo baš onako kako je i živio.

"Moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna: nikada nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima", pisao je skromno u "Sjećanjima".

Meša sa suprugom Darkom
Meša sa suprugom Darkom


Vijest o njegovoj smrti ubrzo se proširila cijelom Evropom, a 14. jula Selimović je sahranjen u Aleji zaslužnih građana Beograda na Novom groblju, pored Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog.

Iza sebe je ostavio suprugu Darku, koju je neizmjerno volio, i dvije kćerke - Mašu i Jesenku. Darka je umrla 1999. godine, a kćerke i danas žive u Beogradu, povučeno, ali sa uspomenama na slavnog oca koji je svijetu ostavio dva kapitalna književna djela - "Derviš i smrt" i "Tvrđava".

Život pun paradoksa i kajanje zbog posla pisca



Iako su njegov život pratile brojne neobičnosti i paradoksi i iako za života nije bio prihvaćen onoliko koliko je zaslužio, njegova djela ostala su kao trajni pečat, zapisi čija vrijednost ne blijedi, a njegove rečenice nastavljaju se s oduševljenjem prenositi i danas, 32 godine nakon što je napustio ovaj svijet. A upravo u tome se, kako kaže nekadašnji Selimovićev student Zdenko Lešić, i ogleda veličina jednog književnog djela.

"Posao pisca je neobično težak, sto puta sam se pokajao što sam pošao tim putem, ali je bilo kasno", rekao je Selimović u jednom intervjuu. U drugom je pak više puta isticao da je počeo pisati prije Drugog svjetskog rata, kao i dosta u ratu i poslije njega, ali da je to "na sreću propalo".

Životni put odveo je sina Paše i Alije Selimovića iz tuzlanske mahale Tušanj, u kojoj nije bilo ni školske zgrade, na Pravni fakultet u Beogradu, odakle je godinu poslije upisa prešao na Filozofski. Upravo na fakultetu dobio je nadimak Meša, kojim se kasnije potpisivao, a kao student je živio u Gajretovom domu, internatu istoimene muslimanske kulturno-prosvjetne zajednice, koja je pomagala školovanje nadarene muslimanske omladine. Svirao je gitaru i harmoniku, te igrao fudbal za BUSK (Beogradski univerzitetski sportski klub).

Nakon što je stekao diplomu zaposlio se kao nastavnik, a kasnije i kao profesor u Tuzli. Honorarno je predavao u Medresi.

Porodična tragedija ga je zauvijek promijenila



Otac mu je rano umro, a Meša je Drugi svjetski rat dočekao, kako je sam pisao, "izgubljen deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslaviji i svijetu". Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata 1942. godine uhapsile su ustaše: "Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora". Poslije četiri mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza.

Porodica Selimović
Porodica Selimović
Otišao je u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu i postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tada je uslijedilo strijeljanje njegovog brata Ševkije, tragičan događaj koji će ostati duboko urezan u Selimovićevo sjećanje i ispuniti ga mržnjom prema vlasti i sistemu, te inspirisati da napiše roman "Derviš i smrt".

Ševkija je bio Mešin stariji brat, a da tragedija bude veća, i sam je bio partizan. Strijeljan je jer je iz magacina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo nekoliko komada namještaja (krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice) kojim je htio opremiti svoju opljačkanu kuću kako bi se u nju iz logora vratila njegova supruga Desanka.

Treći brat u porodici Selimović, Teufik, bio je visoki dužnosnik Ozne, koji bratu, kao provovjerni komunista, nije želio pomoći.

"Doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je donio poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: 'Pozdravi Mešu, i reci mu da sam nevin'. Te dramatične noći kad je voljeni brat, strijeljan izdisao negdje u okolini Tuzle, u proskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu lakšam samoću pred nepovratan put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveću bol", opisao je svoju bol Selimović.

Meša je nakon oslobođenja 1945. godine otišao u Beograd, gdje je sa prvom suprugom Desom dobio kćerku Slobodanku, ali je napustio odmah po rođenju djeteta. Supruga ga je prijavila za nevjeru i vanbračnu vezu sa Daroslavom Božić, kćerkom divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije, čiji je suprug nestao u zarobljeništvu, te je isključen iz Partije, a sa novom suprugom otišao je u Sarajevo. Tu štampa prvu knjigu pripovjedaka, radi kao profesor, a jedno vrijeme i kao slobodni umjetnik. Okušao se i kao filmski scenarista i obavljao brojne važne funkcije. Svoj prvi roman "Tišine", za koji je nagrađen Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva, objavio je 1961. godine, a 1966. i slavni "Derviš i smrt" za koji je višestruko nagrađivan na nivou cijele bivše Jugoslavije.



Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i Srpske akademije nauka, te počasni doktor Univerziteta u Sarajevu. U penziju je otišao 1972. godine, a devet godina prije smrti ponovo se preselio u Beograd kao uvrijeđen čovjek, kako je i naslovio svoju prvu pripovjetku.

Posljednji odlazak iz Sarajeva



Miljenko Jergović piše: "O okolnostima Selimovićeva odlaska iz Sarajeva ne zna se ništa i zna se sve, kako već kome treba. Jedni kažu da je otišao jer mu je žena, gospođa Darka, bila Beograđanka. Drugi vele da je otišao iz potrebe za pripadanjem većoj kulturi i književnosti, baš kao da i nismo u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji i baš kao da pripadanje pojedinim manjim književnostima nije istovremeno značilo i pripadnost jednoj povelikoj, zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti. Treći kažu da je Meša Selimović naprosto bio izdajica svoga roda, da se odrekao islama i muslimanske nacije, pa je zato otišao u Beograd...

Ali kada čovjek tako stoji, četrdesetak godina nakon Mešina odlaska iz Bosne i iz Sarajeva, ispred zgrade u kojoj je veliki pisac u Beogradu živio i umro, sve te utješne teorije, naknadna objašnjenja i razlozi učine mu se jednako promašenim. S perspektivom te građevine, onakve kakva je ona danas i kakva je bila kada se u nju useljavao, dobronamjernom promatraču, koji još i nema razloga sudjelovati u otimačini oko književnih nasljeđa i pripadnosti, biva savršeno jasno kako je Selimović iz Sarajeva otišao jer je morao ići. U ovoj je kući živio samo onaj tko nije mogao birati".



Uz ime Meše Selimovića do danas se vezuju brojne kontroverze, a oni koji svojataju njegovo djelo ističu detalje koji najviše odgovaraju situaciji, da njegovo najznačajnije djelo počinje "Bismillom" ili njegovo srpsko nacionalno opredjeljenje i pismo napisano SANU u kojem kaže da potiče iz muslimanske porodice iz Bosne, a da je po nacionalnoj pripadnosti Srbin.

Jergović o ovome kaže: "Bolestan čovjek, ojađen i povrijeđen od svijeta, bio je Meša Selimović kada je pisao svoje znamenito pismo Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u kojemu je testamentarno deklarirao svoju pripadnost srpskoj književnosti i u kojemu je, osim toga, porekao i samo postojanje neke zajedničke, bosanskohercegovačke književnosti".

Majo Dizdar se pita čime je to ugledni Selimović mogao biti uvrijeđen, dovodeći pod znak sumnje šikaniranja i proganjanja pisca u Sarajevu i BiH, te ističući da je Meša, iako do epohalnog romana "Derviš i smrt" natprosječno loš pisac, veoma dobro zarađivao i dobijao prostrane stanove na centralnim gradskim lokacijama.

Ako je u pitanju "u suštini besmisleno ubistvo njegovog brata", on sugeriše da je uzrok i vinovnike te tragedije trebalo vezati uz Beograd i tražiti ih u Beogradu "kao centru državne vlasti koja je i izdala naređenje o smaknuću".

Meša Selimović i Ivo Andrić
Meša Selimović i Ivo Andrić


Dizdar smatra da je jedina prava istina o Selimovićevom "disidenstvu" ta da je ovaj pisac "uz pomoć beogradske velikosrpske ekipe SANU i kasnije zabranjene SKZ - Srpske književne zadruge isprovocirao neraspoloženje prema sebi u Sarajevu i BiH između ostalog šepurenjem sa Dobricom Ćosićem po Sarajevu, osobom koja je već tada javno istupala sa idejama velikosrpstva".

Jedanaesti juli već 19 godina sinonim za srebreničku bol



Selimovićevim imenom nazvane su dvije književne nagrade - ona koju za teritoriju Srbije dodjeljuju tamošnje "Večernje novosti" i ona koja se u Tuzli dodjeljuje za najbolji roman na području regiona (Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore), kao jedina koja ravnopravno tretira djela nastala na jezicima ovih zemalja.

Kao što je te 1982. godine u ovom dijelu svijeta finale Svjetskog fudbalskog prvenstva zasjenila vijest o smrti velikog Meše Selimovića, tako je i 1995. godine godišnjicu Mešine smrti zasjenila najveća tragedija novije historije čovječanstva - genocid u Srebrenici.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: