Mira Banjac: Interes za Đoletov koncert govori o kulturi Sarajeva

Đorđe je bio nevjerovatno spreman reditelj. Nijednog momenta nije bilo problema među nama. Radili smo kao prosanjano, kao da smo radili neku njegovu pjesmu. Tu su bili glumci iz bivših republika Jugoslavije - Mustafa Nadarević koji igra Mađara na jedan zapanjujući način, zatim Rade Šerbedžija koji igra starog Ladačkog te Meto Jovanovski. To je bio spoj neke naše mladosti i nekog zajedničkog viđenja estetike.

Pamtite li neke anegdote sa snimanja filma?

Kako da ne. Ja nisam znala je li glumim muškarca ili ženu. Kada su krenuli da me oblače vidjela sam da sam muško. A, ustvari je Đoka rekao: "Ne, ti nisi muško, ti imaš samo mušku snagu, ali si pravo žensko."

Uprkos godinama i dalje ste veoma energična osoba. Odakle crpite svu tu energiju koja naprosto isijava iz Vas?

Ja sam bila sirotinjsko dijete. Odrasla sam u jednom vojvođanskom selu, gdje su ljudi vrijedni. Šibali su me snjegovi i kiše i vjerovatno je ta snaga, to neko korijenje vezano za zemlju ostalo i u meni. Rano sam ostala bez roditelja, odrasla sam kod babe. Izmislila sam jednu rečenicu koju sada vrlo često svi ponavljaju - Dok je meni mene. Prosto sam znala da se ja moram izboriti sa životom, da moram da se osnažim i obrazujem. Kad sam išla u Novi Sad na audiciju za pozorište ja sam bila djevojčica. Imala sam 15 godina. Nisam znala da li ću proći na toj audiciji, ali znala sam da se natrag neću vratiti. To je ta snaga. Tada nije bilo ni voza ni autobusa od mog mjesta do Novog Sada, išla sam malo pješaka, malo kolima. Ja imam 82 godine i radim kao mašina. Trenutno radim dva - tri filma i seriju. Bog mi je podario ono što niko osim njega ne može dati - zdravlje koje pokušavam da sačuvam, a samo radom ću ga sačuvati. I bojim se, kada prestanem da radim, da ću, ne umrijeti, nego uginuti kao biljka koju više ne zalijevaju.

Iza sebe imate bogatu karijeru. Uspjeli ste kao žena, majka i glumica. Koliko teško je bilo sve to postići u ono vrijeme?

Uvijek negdje dobijete, a negdje gubite. Obično gubi porodica. Znala sam biti negdje daleko na putu sa Ateljeom 212, a uvijek sam mislila da li sam u tom trenutku potrebna svom sinu. Ali i tu sam imala jednu filozofiju, a to je da morate otkriti ravnotežu u životu. Znati šta je važno, šta je manje važno, a šta je nevažno. Ne smijete svugdje dati sve.

Zahvaljujući toj filozofiji uspjeli ste ostati jednostavna osoba.

Popularnost je kvarna roba, nje se treba čuvati. Mislila sam da ono što vrijedi je ono što ja radim. Uvijek sam željela biti jednostavna. Nemam žutu štampu iza sebe niti skandale. Vodila sam miran, mali život. A mali životi umiju biti jako lijepi ako umijete da im se posvetite. Popularnost je trend. Možete je dobiti za jedno veče, a da vas sutra više nema. Treba trajati. Rasporediti svoje snage, život, biti ono što jesi i ne tražiti više nego što jesi i više nego što možeš.

Postoji li neka uloga koju biste posebno izdvojili?

Nijednu ulogu ne bih odvojila. Svaka je imala neku posebnost, ali ono što je za mene možda karakteristično, pored velike svjetske literature koju sam odigrala, ja sam opredijeljena za karakternu ulogu. Odigrala sam mnogo uloga žena moga podneblja. Ako sam igrala Dolly Bell morala sam dobro da poznajem ženu iz Bosne, muslimanku, ili u Ljepoti poroka crnogorsku ženu. Morate naći tu autentičnost, ali to je ljepota traganja za identitetom ličnosti koju igrate, a u isto vreme ljepota je u tome da možete odigrati takvu galeriju žena sa naših podneblja. Ponosna sam na to.

Filmovi su se ranije radili mnogo lakše, jer nisu bili ni pod kakvom ingerencijom ni političkom, niti stranačkom ni bilo kojom drugom. Bilo je više para. Umjetnost je skupa stvar koja ne vraća onome ko je dao novac. Ipak, mirnije se živjelo prije, nismo bili opterećeni ničim. Ali, danas, poslije svih tih nevolja koje su se svima nama dogodile, umjetnost je ipak ta koja otvara sve granice. Pozorišta odlaze na gostovanja u sve naše republike. Umjetnost je prva porušila te berlinske zidove, jer nije opterećena svakodnevnom politikom.

Mislim da je mladim glumcima danas lakše. Naprimjer, u moje vrijeme nije bilo filma i jako kasno sam se srela s tom vrstom umjetnosti. Danas je mnogo lakše jer glumci dobiju sva tri medija: pozorište, film i radio.

Koji od ta tri medija ste Vi najviše voljeli?

Ja sam najviše voljela radio. Radio me naučio da govorim i na radiju sam zaradila neki prvi mali dinar, ali sa velikom radošću. Na radiju sam recitovala stihove, a jedno vrijeme sam vodila emisiju Pet minuta pred ponoć, a to je sve tražilo da njegujete kulturu govora.

Postoji li danas kultura govora?

Danas jezik treba da pretrpi higijenu. Svugdje se malo čisto govori. U jezik je ušla engleština, a imamo i politički i ulični jezik. Trebalo bi se vratiti izvornim jezicima i čuvati to. Nije problem što imamo različite jezike: bosanski, srpski, hrvatski... Bitno je očuvati jezgro jezika. To je sada najpotrebnije.

Kako su ratne godine utjecale na Vas? Niste ušli u politiku, izdvojili ste se i uspjeli ostati izvan ludila koje je haralo prostorima bivše Jugoslavije.

Opasno je biti ostrašćen. Toga sam se čuvala u ratu. Htjela sam samo da prođe mimo mene. Nije to bio moj rat, ja tu nisam učestvovala. Nisam željela izgubiti dobrotu i ljepotu za ljude. U tim nesretnim ratnim vremenima otvorila sam privatnu školu, sa jednim jedinim razlogom - da budem korisna. Da se ne politizujem, da se ne ostrašćujem i da radim lijepe stvari i da tako prođem u tom haosu. Podigla sam dvije generacije glumaca.

Vi i danas marljivo radite? Po kojem osnovu birate uloge?

Bog mi je dao da mogu da biram uloge, ali me i nađu. Nikada me nisu zvali tamo gdje nisam potrebna. Uvijek su me našli kad treba. Uloge nisam birala po velikim i malim, nego po značaju. Nekada od najmanje uloge možete da napravite sve i da vas pamte po tom trenutku. Ko ne zna da odigra malu ulogu ne zna ni veliku, jer u tom jednom trenutku morate dati sve i da ljudi pristanu da to prihvate. Morate početi i završiti u tom jednom trenutku, a to nije lako. Ali još uvijek me traže i jako mnogo radim.

Prije nekoliko dana napustio nas je velikan, proslavljeni glumac Petar Kralj.

To me je rasturilo. Teško sam doživjela njegovu smrt. On je bio obrazac dobrote, uzor dobrog i čestitog čovjeka. Bio je nevjerovatno vrijedan. Prije nego što se razbolio igrao je svako veče u tri beogradska pozorišta. Njegova dobota je bila nevjerovatna.

Pratite li političku situaciju u BiH?

Kako da ne. To što se BiH odvojila kao i ostale republike mene nije odvojilo od mog života. Negdje gdje ste dali jedan dio života ne može sad za vas da odjednom bude nevažno i nebitno. Muke koje ima BiH imamo i mi i sve republike koje su se odvojile, ali se svi trude da izađu iz svega toga. Htjela bih da se sve to smiri, da te granice ne postoje tako rigorozno. Da svako u svojoj republici izgradi svoj lijepi život koji će biti koristan svima. Mislim da postoji želja da se nešto obnovi, sačuva, poduzme i napravi.

Generacije koje dolaze bi trebale, zajedno sa svima nama, da rade na tome da sačuvamo sve lijepo što imamo i da gradimo suživot. No, čini li Vam se da su današnje generacije letargične i pomalo nezainteresovane za to, a da i ne spominjemo sve učestalije nacionalističke i šovinističke ispade na javnim događajima?

To je nabijena energija koja ne umije da se rasporedi. Među tim ljudima ima vrlo mnogo nezaposlenih, mnogo onih iz razorenih porodica i mnogo onih koji su nezadovoljni svim onim što im je život dao. To je negativna energija koju treba valjano zaposliti i u nešto korisno usmjeriti.

Naprimjer, na koncertu Balaševića je bilo mnogo mladih ljudi i to je jedna pozitivna energija. Balašević je veliki misionar. To nije bio samo njegov koncert već je to misija koju on vrši. Kroz njegove pjesme se vidi ljubav prema ljudima. On nije izgubio ništa u ovom ratu, kao ni ja, ali i mnogi drugi, i ljudi to vide. Zato na njegovim koncertima nema skandala, usmjereni su prema ljepoti i nečemu lijepom.