{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Melina Kamerić: 'Moje cipele za dodjelu Oskara'

S
25.4.2009. u 20:59
0
25
Melina Kamerić: 'Moje cipele za dodjelu Oskara'
0
Melina Kamerić: 'Moje cipele za dodjelu Oskara'
Melina Kamerić relativno je nepoznato ime domaćoj čitalačkoj publici, vjerovatno i zato što je do sada uglavnom pisala priče i sa njima učestvovala na regionalnim konkursima. Ove godine sve te njene priče skupljene su u jednu knjigu koja se promovira ovih dana u Sarajevu a nosi naslov 'Cipele za dodjelu Oskara'. I baš kao da su sve njene priče cipele, a izdavanje knjige svojevrsna dodjela Oskara, kao nagrade koju je s pravom zaslužila.
Objavili ste nedavno Vašu prvu knjigu 'Cipele za dodjelu Oskara' i ona se promovira ovih dana. Šta se krije iza ovog interesantnog naslova?

Knjiga donosi dvadeset kratkih priča, od koje su neke objavljivane u Hrvatskoj i Srbiji. Naslovna priča 'Cipele za dodjelu Oskara' je prije 2.5 godine osvojila prvu nagradu za najbolju kratku priču na konkursu Ekran priče, u konkurenciji od preko 1.500 priča iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Neke moje priče će vas rasplakati, neke nasmijati, ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu, one će rijetko koga ostaviti ravnodušnim.

Odakle uopšte Vi kao spisateljica?

Kratke priče pišem već relativno dugo, ali nekako do sad sve je to bilo nešto što radim iz čiste ljubavi.

Jednu svoju priču sam poslala na Omnibusov konkurs Buntovna proza i prošla, pa na Ekran priče 01 i bila sedma od nekih 700 pristiglih priča, onda osvojila prvu nagradu na Ekran pričama 02 a stvari su počele da se kotrljaju puno brže nakon što sam pozvana na festival kratke priče Kikinda Short02 u Beograd i Kikindu. Na taj festival sam pozvana zahvaljujući Miki Buljević iz kultne knjižare i književnog kluba Booksa u Zagrebu, koja je oduševljena mojom pričom koju je čula na Ekran pričama, Srđanu Papiću, koji organizira Kikinda Short, preporučila da me zove. Tamo sam onda ja, kao jedina koja u tom trenutku nije imala knjigu, sa samo jednom pričom postala kao neka vrsta instant zvijezde festivala.

Na svu sreću neke stvari su se izmjenile i ja sada imam puno više vremena da pišem, pa su Damir Uzunović i Goran Samardžić vlasnici Buybooka, koji su od ranije znali za moje priče, donijeli odluku da bi bilo krajnje vrijeme da te moje kratke priče ugledaju svjetlo dana.

Želim Vas pitati za mišljenje o tome kakve šanse uopšte imaju mladi pisci i da li se pored postojećih spisateljsko-izdavačkih lobija može naći prostora za ljude poput Vas?

Stvarno neću da se zamaram tom tematikom. Ako nešto vrijedi, ono će na ovaj ili onaj način isplivati, pitanje je samo trenutka. Lobija će uvijek biti, ali će uvijek biti i slobodoumnih individua. Ono što sigurno nedostaje u BiH jeste više književnih konkursa koji će poticati mlade ljude da pišu, i omogućavati im da to što napišu i objave. Buybook će jako skoro pokrenuti jedan takav natjecaj, i ja se već radujem sto ću kao neko kome je Buybook izdavač imati šansu da recimo budem u žiriju takvog natjecaja, ali ću također očekivati da se taj žiri iz godine u godinu mijenja.

Da li mladi pisci moraju proći neku vrstu potvrde kod već afirimiranih kolega u Društvu pisaca odnosno da li se bez njih može egzistirati na književnoj sceni, recimo u nekom alternativnom prostoru?



Ja stvarno nemam predstavu šta Društvo pisaca ima za svoju osnovnu funkciju.
Jedno je kada meni Miljenko Jergović i Goran Petrović (prvi kao najnagrađivaniji pisac u regiji, a drugi kao najnagrađivaniji pisac u Srbiji) ocijene priču kao odličnu na anonimnom konkursu, drugo je kada mi recimo Vladimir Arsenić, književni kritičar koji piše za beogradski Danas da odličnu kritiku, a treće kada Nenad Šaponja iz srbijanske izdavačke kuće Agora, Kruno Lokotar urednik Algoritma iz Zagreba ili Damir Uzunović iz Buybooka ocjenjuju da li će se moje kratke priče dobro prodavati, odnosno da li ja kao pisac imam kvalitete da postanem prodavan i nagrađivan pisac. Ali suma sumarum jeste da li će se moja priča svidjeti ljudima koji čine tu književnu publiku. Ljudima koji će moju knjigu kupiti.

Kakve Vi lično imate ambicije sa ovim prvijencom?

Trenutno Buybook je izdao moju knjigu u BiH, mislim da ću u narednih nekoliko sedmica potpisati ugovor sa izdavačem iz Srbije. Pregovaram i sa nekim izdavačima iz Hrvatske. Nadam se da će mi se ispuniti želja da snimimo film po priči Cipele za dodjelu Oskara. I nekako se nadam da će ova moja prva knjiga, biti početak jedne jako zanimljive i uspješne priče.

Za kraj, da pomenemo nekoliko Vaših biografskih podataka zbog ljudi koji tek trebaju da Vas upoznaju. Čime ste se sve bavili u životu?

Ja bih na prvom mjestu voljela da ljudi upoznaju moje priče.Ako vam ja sada počnem pisati o mom životu, neću moći da vam samo dajem suhoparne podatke iz moje biografije, ja onda mogu samo da počnem da pišem priču. U toj priči će biti malo mene, malo ljudi koje volim, malo ljudi koje sam izgubila, malo prijatelja i humora koji mi čine svakodnevnicu. Malo tuge. Malo svega i onda će to biti kratka priča.

Ako vam sada napišem: bila pripadnik Armije BiH od maja 1992 do juna 1993. To jeste činjenica. Ali za aplikacije za posao. Ali ako vam ispričam priču o tome kako sam ja za to vrijeme rata bila paramedik koji je asistirao u jednoj ratnoj ambulanti, jednom sada jako dobrom kardiohirurgu, onda je to život. Priča.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: