{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kulturno naslijeđe kao povijesni pokretač gospodarskih procesa

27.2.2015. u 18:11
7
Kulturno naslijeđe kao povijesni pokretač gospodarskih procesa
7
U jednom od brojnih definiranja kulturnoga naslijeđa, odnosno njegove uloge u ukupnim društvenim procesima, britanski povjesničar i filozof Thomas Carlyle, ističe kako će se unuci, uz malo mudrosti i vještine, u svakome vremenu, obogatiti na račun svojih predaka.


Stoljeće poslije, ova misao Tomasa Carlylea, prilično jasno ukazuje na vanvremenske potencijale kulturnoga naslijeđa kao nepobitnog identiteta datog prostora i zajednice.

Dakako, to naslijeđe možemo metaforički posmatrati kao alat koji u rukama vještog zanatlije može donijeti izdašne prihode, no u drugačijim prilikama on je, nažalost, komad željeza bez vidljivoga značaja.

Detektovati nefunkcionalnost toga kulturološkog alata u BiH je samo još jedno pristajanje uz sve brojniju zajednicu lamentičara. Treba jednom za svagda raskinuti sa zlohudom andrićevskom (ideološkom) matricom „tamnoga vilajeta“. Treba zatrijeti, (kroz obrazovne i vaspitne ustanove), taj čudni fatalizam koji ćete, u izvjesnoj mjeri, naći kod našeg čovjeka.

Dakle, suština ovoga teksta nije još jedan lament nad nedovoljno iskorištenim potencijalima naše kulturne baštine, dapače; ako je išta doprinijelo melanholiji i nedosljednosti u postdejtonskim procesima u BiH, jeste mučna i nerazumljiva (kolektivna) jadikovka, bez jasnoga cilja i vidljive koristi.

Namjera ove „filipike“ jeste ukazati na činjenicu da adekvatna promocija kulturnoga naslijeđa, može dovesti do pokretanja ukupnih gospodarskih procesa koji su prije toga, desetljećima, stajali u mjestu. Na temelju dvaju primjera koji slijede, možemo jasno ukazati na razinu tih mogućnosti.

Primjer usnulog diva sa Bosfora



Turska ekonomija je sve do 1950. s pravom nosila epitet „usnulog diva“. Ataturkove reforme nisu dovršene usljed njegove smrti te skorog svjetskog rata. A onda je na demokratskim izborima sa 52% glasova pobijedila Demokratska partija Adnana Menderesa, koji će u narednih deset godina, upravo na ideji obnavljanja kulturne baštine i vraćanja sjaja starim građevinama iz bogate povijesti, pokrenuti i cjelokupno gospodarstvo.



Menderes je već u prvoj godini otvorio na stotine vakufa, oronulih hotela, hanova, džamija i karavan saraja, koji su bili prepušteni zubu vremena, i koji su, u novim okolnostima, pretvarani u ugostiteljske, izložbene i druge (turistima potrebne) sadržaje. Sve je to u stopu pratila (ključna) modernizacija transporta i saobraćaja, bankarskog i osiguravajućeg sistema. Ekonomija je bilježila rast od nevjerovatnih 9 %. Stotine hiljade turista je svakodnevno svjedočilo „buđenju“ diva sa Bosfora te obnavljanju nekadašnjega sjaja i bogatstva.
Progres u školstvu i zdrastvenoj zaštiti, poljoprivredi i industriji - sve je to bilo sada moguće. Turska je ubrzo primljena u NATO.

U euforiji koja ga je ponijela, Menderes je izjavio da će obnavljanjem kulturne baštine obnoviti nekadašnje carstvo, pa i sam kalifat, ako to parlament odobri. To je bila kap koja je prelila čašu. Obješen je preko noći u puču koji su izveli 37 mladih oficira, na otoku Imrali zajedno sa ministrom vanjskih poslova Zorluom i ministrom finansija Polatkanom.

Div sa Bosfora je ponovo utonuo u san, sve do 1994. kada je za gradonačelnika Istanbula izabran Recep Tayyip Erdogan, mladić iz skromne istanbulske četvrti Kasimpaša (nešto kao moje Švrakino selo) odlučan u namjeri da dovrši posao Adnana Menderesa.

Na temelju iste matrice kao i Menderes, od 2002 kada je izabran za premijera do danas, Erdogan je obnovio gotovo svu kulturnu baštinu, spojio (ključna) ministarstva kulture i turizma, pokrećući iznova ukupne gospodarske procese u Turskoj.
Istanbul je bio grad bez kanalizacije, adekvatnog gradskog prijevoza, katastrofalne ekonomije i ponajprije zapuštenih kulturno – povijesnih spomenika.
Istanbul je pod Erdoganom povratio stari sjaj i privukao pažnju na sebe, dobio vodu, metroe, novi sistem gradskog prijevoza, uređene deponije, tržne centre, autoputeve, ulice, univerzitete, zelene površine, studentske domove, a obnovljena baština dnevno (samo u Istanbulu) privuče milion turista.
U međuvremenu Erdogan je postao predsjednikom, podižući na periferiji Ankare, monumentalnu građevinu od 1500 odaja, kao sjedište budućih predsjednika, i koja već u ovoj godini bilježi rekordne posjete, svjestan činjenice da je i sve ono što danas bilježimo kao kulturno naslijeđe, nekada trebalo bilo osmišljeno i podignuto.

Skoplje 2014



Od prošle godine, u centru makednoske prijestolnice, jedan po jedan, otvarani su objekti iz više nego ambicioznog projekta „Skoplje 2014“, makednoskog premijera Nikole Gruevskog, kao svojevrstan kulturno – povijesni testament kojim se siva i melanholična gradska jezgra zamjenjuje novim zgradama pozorišta, filharmonije, suda, muzeja makedonske borbe, suvremene umjetnosti, dok ih sve nadvisuje „Ratnik na konju“ u liku Aleksandra Makednoskog.



Uz desetine spomenika, pozlaćenih i brončanih skulptura Goce Delčeva, careva Samuila i Justinijana, Ćirila i Metodija, projekat Nikole Gruevskog „Skoplje 2014“ nakon zemljotresa iz 1963, i surove postkomunističke (privatizacijske) tranzicije, daje ovome gradu, jednu novu i drugačiju dimenziju.

Desetine hiljada turista (svakodnevno) sa nevjericom prate dalju realizaciju ovoga projekta, čija je realizacija još respektabilnija uz činjenicu da je Makedonija najsiromašnija zemlja Evrope sa najnižim plaćama i nacionalnim dohotkom, te činjenica da je tada 34-godišnji (najmlađi) premijer Gruevski započeo sa projektom u jeku svjetske ekonomske krize.

Uz obnovljenu Staru čaršiju, sa građevinama koje je podigao osnivač Skoplja, Isa beg Ishaković, makedonska vlada, nastavlja sa izgradnjom. Novi gradski stadion sa 35.000 sjedišta, sportski kompleks „Boris Trajkovski“ sa dvoranom od 7.000 mjesta, akua parkom, zatvorenim bazenom i klizalištem, uz modernu gradsku žičaru do 33 metra do „Milenijumskog križa“ na vrhu planine Vodno, 350 gradskih autobusa „dabldekera“, te uz novo lice nacionalnog „Sobranja“, i zgrada ministarstava koja su prije bila smještena u komunističkim potleušicama, nekada siva makednoska prijestolnica je gotovo neprepoznatljiva; to je danas moderni evropski grad, sa pokrenutim ukupnim gospodarskim procesima, sve brojnijim turistima i međunarodnim investicijama.

Sarajevo, jučer, danas i sutra



Sarajevo je 1914., nekoliko mjeseci prije Vidovdanskog pucnja Gavrila Principa proglašeno evropskom prijestolnicom kulture u Beču. Pa čak ako je ta laskava titula dijelom bila i pristrasna, Sarajevo je nakon svih investicija koje je Austrougarska monarhija realizirala, uz očuvanu osmansku i srednovjekovnu baštinu, imalo sve predispozicije da bude unikatna evropska metropola.

Nakon stoljeća ratova i socijalističke disolucije u kojoj je ponijelo najveći teret, Sarajevo je i dalje – evropski Jeruzalem, sa očuvanom (ali zapuštenom) baštinom, te i dalje sa istim predispozicijama da svoju šarolikost kultura i religija, te činjenicu da je bilo raskrižjem civilizacijskih sučeljavanja, iskoristi u pravcu blistavog razvoja turizma i privlačenja investicija.

"Laudat venalis, qui vult extrudere, merces“ (Hvali svoju robu, kako bi je prodao) piše u jednom franjevačkom ljetopisu. Vjerujem da ne postoji grad sa bogatijom poviješću i baštinom, kakav je Sarajevo. Uz tekuće procese modernizacije saobraćajnica, te uz neizbježnu reogranizaciju svih kulturnih i turističkih institucija kao nosilaca ovoga procesa, na čelu sa ministarstvima kulture i turizma, grad će, u skorijoj budućnosti, neizbježno tražiti svoje projekte, procese i dakako ljude, koji će započeti taj posao. Posao koji će, uz nešto upornosti i vještine donijeti brojna radna mjesta, turiste i investicije, te veoma lako pokrenuti ukupne gospodarske procese.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: