Glumački genij Dragana Jovičića ostaje kao inspiracija budućim generacijama
Budući da se ova nagrada uvijek dodjeljivala umjetnicima i umjetnicima tokom njihovog života, direkcija Festivala MESS je ove godine odlučila napraviti presedan, te tako ukazati na veličinu umjetničkog opusa pokojnog Dragana Jovičića.
"Dragan je na početku karijere pričao o otkrivanju ljepote i magije dramskog procesa, o tome kako su se pred njim otvarala vrata do tada skrivenih svjetova scene i kako je uživao u svakom trenutku. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je počinjao, govorio je kako je Sarajevo odisalo novom energijom i kreativnošću. Bilo je to dobro vrijeme i dobro mjesto za umjetnost", rekao je direktor MESS-a Nihad Kreševljaković.
Naveo je kako je Dragan bio student treće godine Filozofskog fakulteta kada je dobio glavnu ulogu u seriji 'Porobdžije' Aleksandra Jevđevića. Nakon šest godina igrao je u 'Kožama'. U narednom stoljeću ljudi koji su ga sretali prepoznavali su ga kao Adema Čabrića, što je njemu bilo naročito drago. Legendarna predstava 'Ay, Carmela' je oblikovala Selmu Alispahić i njega.
"Spomenuta predstava slavila je umjetničku čast, dostojanstvo, ljudskost i moralni kvalitet kolektivne antifašističke svijesti te sjajnu partnersku igru Selme i Dragana. Kada sam postao direktor Sarajevskog ratnog teatra on je bio direktor Kamernog teatra i beskrajno mi je puno pomagao i bio je čovjek koji vam je uvijek davao neku vrstu sigurnosti. Te 2012. godine, kad sam stupio na mjesto direktora, predstava 'Ay, Carmela' se prvi put igrala u Republici Srpskoj, odnosno u Trebinju i rekacija publike bila je identična. Svako igranje izgledalo je kao premijera. Ljudi su je iznova dolazili gledati i oduševljavali se", kazao je.
Glumica Selma Alispahić je jednom prilikom rekla da njjih dvoje nisu samo odgajali generacije u idejnom smislu, nego i u teatarskom. "Ay, Carmela" je najviše važna zato što je govorila o potrebi za umjetnošću u teškim vremenima. Dragan Jovičić nas je podsjećao da u takvim vremenima treba ostati čovjek.
Kreševljaković je zatim podsjetio da je Dragan uvijek naglašavao svoje sarajevsko ratno iskustvo. Pozorište je postalo hram duhovnog otpora i ozdravljenje za građane Sarajeva, bez obzira na njihovu vjeru, etničku pripadnost ili ime. Pozorište je oplemenjivalo i davalo smisao u besmislu oko njih. Za njih je pozorište značilo slobodu izbora, ono im je vraćalo vjeru u dostojanstvo i humanost.
Reditelj Dino Mustafić rekao je kako je Dragana poznavao od malih nogu jer je radio s njegovim ocem. Kad god je radio predstavu, bio je nesretan ukoliko Dragana nije imao u podjeli. On je bio čovjek koji je motivisao cijeli ansambl.
"Bio je pravi savjetnik i neko na koga sam se mogao ugledati, a mladi glumce žele da budu kao on. Dragan je, u pozorišnom smislu, bio izuzetna energija na sceni i oko nje. S njim sam radio brojne žanrove, ali sam naročito obožavao s njim raditi komedije. Uvijek me je nasmijavao, čak i kada je riječ o teškim temama jer je uvijek pokušavao uočiti nešto pozitivno. Trudimo se da kao direkcija festivala eminentne pozorišne umjetnike nagradimo za vrijeme njihovog života. Nažalost, ovo je sve bilo neplanirano zbog zlokobne pandemije i još uvijek nismo svjesni koliko je Draganovo odsustvo tragično za pozorište", spomenuo je.
Postoji konzistentnost u svim Draganovim predstavama. Volio je da one imaju kontekst i korelaciju. Nije slučajno da se "Ay, Carmela" igrala 21 godinu. Ta se predstava rodila kao stav tog glumačkog para prema vremenu u kojem su živjeli, odnosno u vremenu brutalnog fašizma. Bio je umjetnik i antifašista. Međutim, sredina je prema njemu znala da bude nepravedna i ovo je Mustafić prvi put danas ispričao.
"U godinama kada smo boravili u Kamernom teatru u kojima nije bilo lako biti na poziciji direktora na kojoj se Dragan nalazio. Te 1994. pričao mi je o problemima koje je imao, o porodici koju nije mogao vidjeti. Imao je ponudu da ode u Split i tamo nastavi umjetnički život, ali je to odbio. Dragan nije htio da bude zvijezda. On je imao prioritete: pozorište i porodicu. Ova nagrada mu je dodijeljena nakon što je otišao jer nikome nije palo na pamet da bi on sada mogao umrijeti. Igrao je do posljednjeg momenta. Zarazio se igrajući predstavu i nakon toga je otišao. Tada je, kao i devedesetih, rizikao vlastiti život u čast pozorišta", kazao je.
Draganova supruga Mirjana Jovičić rekla je kako joj je toplo oko srca kada se ovako govori o Draganu jer kažu da čovjek umre tek onda kada ga zaborave.
"Ovo što sam čula i što vidim vaše prisustvo ovdje i ovo što držim u ruci je za mene još jedna potvrda da Dragan neće biti zaboravljen. Nagrada je došla prerano, njegov doprinos teatru mogao je biti još veći. Njegovo životno i umjetničko djelo trebalo je još rasti i razvijati se. Preostalo mi je da ovu vrijednu nagradu primim umjesto njega sa zahvalnošću i tugom. Hvala za sve što nagrada predstavlja i ono što ste teatar i vi značili Draganu", rekla je.
