{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Putešestvije sarajevskih biciklista: Preko Kopaonika do Kosova

9.7.2013. u 11:30
0
6
Putešestvije sarajevskih biciklista: Preko Kopaonika do Kosova
0
Jednom su me prijatelji pitali šta to ima u tom brdskom biciklizmu pa se ponašam poput kakvog ovisnika, šta je to toliko privlačno pa svaki sunčan vikend provodim na planini, a počesto i ispraćen kišom.
Pitanje nije ni filozofsko, niti je došlo tek tako, jer su vidjeli da tu "ima nešto", naročito kad se ponedjeljkom vratim pun utisaka, nasmijan, preplanulog lica, zategnutih mišića... Vodio sam duge razgovore pokušavajući objasniti smisao penjanja uzbrdo da bi se čovjek poslije spustio, osjećaja pobjede kad se nađeš na vrhu planine, iako ti oči izjeda znoj s lica, adrenalina koji osjetiš pri spustu... Međutim, umjesto bilo kakve priče, jednostavno bilo bi sjajno da su nekako iz prikrajka mogli zaviriti u naš posljednji vikend proveden na Kopaoniku. Na jednom mjestu bilo je sve: fenomenalan osjećaj druženjima sa biciklistima iz susjedne države, avantura zalaska u nepoznato područje, divljenje cvjetnim livadama i bespuću koje smo gazili, umor, adrenalin na spustu po sjajnim uređenim stazama, do kojih se dolazi ski-liftom...

"Kočim samo zbog piva"

Već tri godine na našu veliku promotivnu vožnju i uspon na Trebević dolaze nam prijatelji iz Pančeva. Zanimljiva grupica biciklista u dresovima koji dizajnom liče na pulovere engleske gospode, još zanimljivijeg naziva “Les Masohistes”, a najzanimljivije od svega je da se bave brdskim biciklizmom, iako praktično žive u ravnici. Na kragni dresa im piše čudan slogan: “Kočim samo zbog piva”. Ova mala ekipa uvijek je nasmijana, spremna na šalu, dosjetku, željna dobrih staza i dobrih planina, pa nam nije teško bilo ugostiti ih i na Bjelašnici, Ozrenu i Trebeviću.
A onda, u jednom trenutku, dok je harmonika u planinarskom domu zastala da dođe do daha, došao je prijedlog da ovog ljeta oni budu domaćini i vrate nam gostoprimstvo. I učinili su to na više nego dobar način, a odabir je pao na planinu koja ni njima nije baš tako blizu: Kopaonik, udaljen od Pančeva 250, a od Sarajeva gotovo 400 kilometara.

Na put smo krenuli u kombiju koji je sve vrijeme puta ličio na kakav dobar kafić sa još boljim društvom. Nije smetala ni činjenica da je kombi imao sedam stolica pa je osmi putnik sjedio na kamperskoj stolici, da smo Branka, Ivanovog brata kojeg pokupismo u Kraljevu, smjestili na običnu gajbu, da kombi nema klimu pa smo svako malo zastajkivali da udahnemo zraka. Sarajevsku ekipu šaroliku po imenima ili profesijama, jedinstvenu kad je avantura u pitanju, osim mene činili su: Ivan, Mersad, Tarik, Ozrenko, Kerim, Boris i Nedim.

A Kopaonik je bio neponovljiv, domaćini sjajni. I oni i mi smo dovoljno ludi da smo odmah po dolasku, čak i prije negoli smo se raspitali ima li kakav restoran za večeru, nakon cjelodnevne vožnje, jednostavno pobacali stvari u hotel i – sjeli na bicikle. S obzirom na to da je hotelski kompleks smješten na oko 1600 metara nadmorske visine do vrha planine i nema tako mnogo, nekih 300-400 metara. I tu ne bi bilo ništa čudno da već nije pao mrak. Dakle, i domaćini i mi smo bili dovoljno ludi da odmah po dolasku, umjesto kafice za doček, odradimo prvu turu i spust po skijaškim i biciklističkim stazama uz svjetlost lampi. Oni koji su nas gledali iz hotela kažu da smo izgledali sjajno, kao svici u mrklom mraku ili bolje rečeno vanzemaljci. To nam je čak rekao i jedan gost hotela, čovjek iz Britanske Kolumbije, koji živi tik uz najpoznatiji biciklistički park na svijetu - Whistler.

To je ono mjesto gdje su, za razliku od naših vlastodržaca, davno shvatili potencijale biciklizma i turizma pa godišnje inkasiraju 30 miliona dolara od vertikalnog transporta, a koliku pažnju pridaju biciklizmu dovoljno govori podatak da nakon ski-sezone, već u aprilu, mašinama skidaju snijeg s padina kako bi skije zamijenili dvotočkaši. Odgovor na pitanje šta pored Whistlera radi na Kopaoniku bio je jednostavan. Na prilično razumljivom jeziku nam je rekao: “Ja sam serbski zet!”. Sa čežnjom nas je ispratio na vožnju, čak nam snimio i zajedničku fotografiju, a onda ostao da šetka sa suprugom, troje djece, puncem i punicom...

Prirodno kosovsko bogatstvo

Ostavismo mi, međutim, srpskog zeta punici, jer je vremenska prognoza bila neizvjesna. Prohladno jutro nije mnogo obećavalo pa su se u ruksacima našle i kišne jakne i računali smo da krenemo koji kilometar pa ako kiša zapada da bježimo nazad. Na sreću, kako je dan odmicao, vrijeme je postajalo sve ljepše i ljepše, oblaci su se razilazili, a pomaljalo sunce. A sa svakim okretajem pedala ukazivali su se novi predjeli. Kopaonik je jedna prilično prostrana i široka planina, bolje rečeno masiv, bez mnogo krša i kamenja, sa visinom do 2017 metara, ali i nekoliko vrhova blizu te visine. Odlučismo se za pravac preko Nebeske stolice, trasom koja će dijelom zaći i u teritoriju Kosova. Međutim, granice ovdje nema i o njoj nismo ni razmišljali uživajući u nevjerovatnom bogatstvu i bojama cvijeća dok smo vozili preko livada, kuda i nema puta.

Na jednom mjestu izbismo pred policijsku patrolu. Dok su drijemali u Ladi Nivi isprepadali su se zvukom naših točkova i kočnica i istrčali prilično zbunjeni pojavom grupe biciklista. “Otkud vi?”. “S Kopaonika” – odgovorismo. “Kako, pa tu nema puta?” – razgovor i zbunjenost koju smo toliko puta čuli. Kad su vidjeli da ne dolazimo kao neprijatelji, već kao turisti, pustili su nas bez ikakvog maltretiranja, baš kao i vojna patrola koju sretosmo nešto dalje. Taj susret me je ponovo natjerao da se zamislim o svim besmislenostima ratova i gluposti ljudi koji ih vode, a onda sukob okončaju mirom. Situacija je bila tragikomična: grupa vojnika u čizmama i s punom spremom koji, kao, nešto čuvaju od nekakvih neprijatelja, a umjesto ratnika nailazi mješovita grupica biciklista koji uživaju u cvijeću. A sve to u prostranstvu planinskog masiva koji tu stoji milionima godina i koji će još zadugo stajati, bez obzira koja budala željela da ga proglasi "svojim".

Uživali smo i u prekrasnom vodopadu Jelovarnik i u šetnji šumom nacionalnog parka Kopaonik, u osvježenju u selu Brezeče, zanimljivoj priči čuvara starog rudnika cinka, ali ne može se reći da smo uživali gurajući bicikle nekakvom strmom vododerinom koja nas je podsjetila na bespuća Hercegovine i ugođaj hodanja po kamenjaru, što nam često priušti naš drugar Đani. Svejedno, tura je okončana sjajno, a večeru umjesto u kakvom luksuznom i skupom restoranu, zahvaljujući našim domaćinima koji su ispekli čak tri janjeta, imali smo u planinskom domu, čiji su krov i gornji sprat izgorjeli, ali prizemlje je ostalo nedirnuto i sa predivnim ognjištem. Uz vatricu koja je pucketala razgovori su trajali duboko u noć.

Brojni turisti na Kopaoniku

Sutradan novi ugođaj. Umjesto klasične vožnje uzbrdo odlučili smo da isprobamo blagodeti ski-lifta i oprobamo spust kroz kompleks staza izgrađenih namjenski za biciklizam. Kopaonik ima 22 ski-lifta i blizu 40 kilometara ski-staza te je zimi pravi raj za skijaše. No, i ljeti broj turista nije zanemariv, a dokaz tome je da vikendom radi ski-lift i poprilično je popunjen. Reklo bi se i više nego što na Bjelašnici nekad ima skijaša radnim danom usred sezone. Poludnevna karta od 10:00 do 13:00 sati košta 10 eura, ali kad se čovjek prvi put spusti, pogotovo kad iskoristi cijeli period, shvati da vrijedi svakog dinara. Koncept je jednostavan: obične kuke sa strane, na koje jedan radnik stavlja, drugi na vrhu skida bicikl, a turisti uživaju u cvrkutu ptica i potom u naboju adrenalina pri spustu. Staze su više nego sjajne, sa fantastičnim zavojima, “bentovima” koji olakšavaju ulazak u krivine, pa je vožnja pitka, a kad se staza bolje upozna čak i veoma brza. Toliko atraktivna da mene ni pucanje žice na zadnjem točku nije udaljilo, već sam iskoristio kartu do posljednje minute.

Nažalost, nakon te vožnjice i oproštajne kafice u hotelu (cijena noćenja 6,5 EUR po osobi u apartmanu koji ima i kuhinju za lične potrebe) valjalo je nazad. Opet truckanje kombijem, zadirkivanja i prepričavanja zgoda. I naravno, kovanje planova za sljedeće druženje. Brdski biciklizam zbilja zna donijeti nečeg lijepog, ali nema potrebe da se objašnjava. Ovakve vikende treba doživjeti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: