Normalan tok života tako je ovdje zauvijek prekinut, a Fernando de Noronha posljednji je dio kopna koji su putnici i članovi posade na letu 447 mogli vidjeti prije nego su se otisnuli prema okeanu.
Zvuk spasilačkih brodova i buka letjelica koji pretražuju vode Atlanskog okeana zamijenili su šum valova. Ovaj otok udaljen je oko 350 kilometara od brazilskog kopna, a pretrage se vrše još dalje, na oko 1.100 km. Prostor u kojem se traže tijela i ostaci aviona velik je kao cijela savezna američka država Nebraska ili skoro kao Velika Britanija.
Okeanografi smatraju da je dobar dio krhotina zauvijek progutao okean koji je na pojedinim mjestima dubok i do 7.000 metara. Dosad je pronađeno 41 tijelo, a najznačajniji dio olupine aviona je dio repa izvučen u utorak.
Neumorni vojnici tijela vade jedno po jedno. U prosjeku im treba oko pet minuta da ukrcaju jedno tijelo, javlja CNN. Kad se vrate na otok Fernando de Norohna, ubacuju ih u maslinasto zelene vreće.
Nema ničega dobrog u posljednjem činu ove tragedije, osim saznanja da će pronađena tijela poginulih sahraniti njihovi najmiliji tamo gdje požele i da će barem znati gdje oni počivaju.
Zbog svega ovoga na brazilskom otoku više ništa neće biti kao prije. Nemoguće je razmišljati o romantičnom zalasku sunca na razglednicama Fernanda de Noronhe, a da ne pomislite na izgubljene duše koje lutaju u dubinama Atlantika.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
