{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Biciklisti vikend proveli na Vitorogu

18.6.2012. u 14:58
15
18
Biciklisti vikend proveli na Vitorogu
15
Članovi Udruženja brdskih biciklista (MTBA) su protekli vikend vozili na Vitorog. Tura dugačka više od 100 kilometara, visinski uspon 1700 metara, sunce i vrućina bez kapi vode usput. Ipak, prezadovoljni su jer su se konačno popeli i na ovaj hercegovački vrh visok 1906 metara.
Postoji u čovjeku nešto što ga tjera da se ponekad stavi na kušnju, da provjeri granice svoje fizičke izdržljivosti i psihičke stabilnosti. Alpinisti se penju na neosvojive vrhove, maratonci trče nevjerovatne dionice, a kada je riječ o brdskom biciklizmu kod nas, tura na Vitorog je jedna od stvari koju čovjek, kad-tad, mora napraviti. Nije riječ o dokazivanju pred drugima, o postizanju rezultata i skidanju sekundi, jednostavno, sam pred sebe postaviš cilj, odabereš ekipu za poduhvat i osjećaš se fenomenalno kad sve prođe.

Vitorog je planina na razmeđu općina Šipovo, Glamoč i Kupres. Kad se spomene Hercegovina prvo što pomislimo su vrućine i krš te miris mediterana koji osjetimo u dolini Neretve. Međutim, Vitorog nimalo ne liči na uobičajeni hercegovački krš, naprotiv, planina je bogata šumom, a na samom vrhu se miješaju planinska i kontinentalna klima. Lovci, koje sretosmo na vrhu, svjedoče o bogatoj fauni, kažu da ovdje, uz divlju svinju i vuka, obitava i mrki medvjed, ali najčešće love tetrijeba, po kojem su i dali ime svom društvu.

Ono što je karakteristično za Vitorog, čiji vrh je visok 1906 metara, je da se na turu kreće praktično sa 1000 metara nadmorske visine. Međutim, visinska razlika koja se savladava iznosi oko 1700 metara, a da bi se iz pravca Kupresa došlo do vrha valja voziti u oba smjera ukupno 100 kilometara.

Prvi put članovi Udruženja brdskih biciklista nisu uspjeli. Došli su do pred sami vrh, ali tada je dan bio prekratak i donesena je mudra odluka da se ne rizikuje, već da se ekipa vrati neobavljenog posla. Stoga su pripreme za ovu turu bile mnogo ozbiljnije, odabrali smo juni, kad je dan najduži, a kako bismo krenuli s prvim jutarnjim zrakama sunca zanoćili smo na Kupresu. Smještaj je bio fenomenalan, ogromna kuća sa tridesetak ležajeva zjapi prazna pa smo svi uzeli po jednokrevetnu sobu. Postariji domaćin Josip, koji je ostao bez žene, nam priča kako je bio iznenađen da ga je neko uopšte pitao za smještaj tokom ljeta, jer jedini gosti su dalmatinci što ovdje dođu na skijanje i novogodišnji provod. Velika trpezarija sa "viteškim stolom" za dvanaest osoba nam je odmah dala ideju kako bi dobro bilo ovdje napraviti kakvo druženje i pravu feštu, ali prijeteći Vitorog, čiji vrh smo gledali u daljini, nas je otjerao na spavanje već oko 22 sata.

Buđenje na Kupresu i traganje za mjestom čudnog imena, Zlosela, izmaglica u podnožju planine i nekakva svježina su neponovljivi. Začuđeni seljani nas ispratiše s nevjericom i ponovo naglasiše da putem nema vode. E, sad, iskustva Prenja, Veleža, Čvrsnice i drugih planina u junu, kad sunce prži i tjera znoj da curi potocima, rekoše nam da se dobro opskrbimo. Nosili smo između četiri i šest litara svaki, teret nimalo prijatan, ali druge nema.

I onda start. Krećemo bržim tempom i začas se penjemo 400 metara visine, jer nas vodi blag uspon kakav će biti tokom cijele ture, predivnim mekanim makadamom, a sve to kroz gustu šumu iz koje izbija nevjerovatna svježina. Međutim, nakon tih prvih sedam-osam kilometara slijedi 15-ak kilometara spusta i ponovo smo na istoj nadmorskoj visini od hiljadu metara. I tako nekoliko puta. Iz prakse znamo da povratak uzbrdo zna biti mukotrpan, čovjek psihički padne, a kad se zna da će nas brdo dočekati tek nakon 80 kilometara – uh! Štedimo snagu i vodu i tako napredujemo. Nema uobičajenog fotkanja usput, zastajkivanja, divljenja prirodi... Jedino čemu se divimo su ptice koje nas prate svojim nevjerovatnim koncertom.

Usput ne srećemo ni žive duše. Jedini tragovi ljudi su baze šumskih radnika, koji sijeku šumu, i gomile balvana pripremljenih za transport. Na jednom mjestu srećemo radnika sa motorkom, koji nas nudi vodom iz cisterne. Cisterna je stara barem nekoliko decenija, ali uz osmijeh nas ohrabruje: "Mi tu vodu pijemo i još se nismo potrovali!". Hladna voda u šumi godi pa se snabdijevamo dodatnim količinama, na tom mjestu pravimo veću pauzu, gledamo gdje ti ljudi žive i kako provode noć u kontejneru u koji jedva stane pet-šest kreveta na sprat, opremljenih debelim jorganima i pećicom, furunom čiji sulunar viri napolje. Noći u planini znaju biti hladne i usred ljeta, a ovo je zbilja gorak hljeb.

I onda, nakon nekoliko kilometara, šuma se otvori i tek tada ugledasmo vrh Vitoroga. Čudan osjećaj, kao da gledaš živo biće, neukrotivu zvijer kojoj želiš da se približiš. Do vrha sada vodi nešto teži makadamski put, koji se, pošto je Vitorog poput kupe šiljat, uvija oko njega kao spirala ili, što neko u šali primijeti, kao zvrk pite. Eh, što bi legao zvrk bureka, jer smo već izgladnjeli...!

Osjećaj kad se čovjek prvi put popne na ovakav vrh je svaki put nevjerovatan. Pogled puca svuda unaokolo, između malobrojnih sela vijuga cesta, a travnate livade se doimaju poput prerija iz američkih filmova o kaubojima i indijancima. Na vrhu miriše trava i nekakvo cvijeće koje odolijeva naletima vjetra. Slikamo se za uspomenu, a onda slijedi pakovanje, utezanje kaciga i put pod noge. Uspon na vrh je tek pola ture. Valja voziti još 50 kilometara.

I baš taj povratak je ona provjera vlastitog karaktera, kada padaš od umora, ali nešto te tjera da izdržiš. Neki čak promašuju raskrsnice i voze u pogrešnom smjeru, pa se vraćaju i nabijaju dodatne kilometre što, umjesto da bude tragedija, shvatamo kao odličnu šalu.

Iako je biciklizam na neki način individualan sport i svako je sam sa sobom u svojim mislima dok okreće pedale, u ovakvim turama se vidi koliko su zajedništvo i kolektivni duh bitni za svakog pojedinca. Kada jedan posustane i više ne može, drugi ga sačeka, naprave pauzu zajedno, podijele čokoladicu ili kakav bombon i nastave uz priču o ko zna kojoj temi. Vožnja u društvu je tako lakša, metri prolaze, kilometri se redaju i na kraju se sve sretno završi.

Teško da ću ponoviti turu na Vitorog, ali bio bih nesretan da sam ovo preskočio. Hvala Ozyju, čovjeku koji je biciklom išao gore prije nas, na izvrsnim savjetima i GPS zapisu, koji nam je ustupio. I posebno na telefonskom pozivu negdje pred mrak, jer je tačno procijenio kad ćemo završiti, da nas pita je li sve proteklo uredu. Jeste, Ozy, čekamo te da se oporaviš i povedeš nas na nove vrhove.

Tekst i fotografije: Emir Vučijak

Više o ovome čitajte na www.mtb.ba

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: