Susjecam sa ljudima kojima se cijeli svijet srusio zarad politike velikih sila, zao mi je obicnog covjeka koji se zadesio na krivom mjestu u krivo vrijeme, zao mi je djece koja su izgubila roditelje u sekundi, zao mi je djece koja su zivot izgubila prije nego su ga kako treba i zapocela, zao mi je zaljubljenih dusa koje su zivot izgubile sjedeci na veceri u gradu ljubavi, ne zeleci nikome zlo i vjerujuci u ljubav. A Francuske, sta mi ima biti zao Francuske kao zemlje? Zemlja ko zemlja, oplakat ce kolateralne zrtve, kao i svi mi, i kao proizvod toga pojacati politicko djelovanje. Zao mi je svih onih ljudi koji iz svoje Sirije nisu uspjeli pobjeci, pa ce poginuti zato sto se nalaze u blizini baza IDIL-a, zao mi je covjecanstva i zao mi je ovoga u sto smo se pretvorili. Zao mi je, i istovremeno osjecam strah, da iza coska, ni kriva ni duzna, mogu izgubiti nekoga koga volim... A onda me zaista ne bi bilo briga kako ce Francuska, Rusija ili Obala Slonovace rijesiti svjetsku krizu.