Pred očima su mi izjave preživjelih Hrvata, koje je Slobodna Dalmacija u svom Tjedniku objavila 12. ožujka 2000.: "I danas se sjećam samo jednog imena, znam da je netko vikao - ’Galibe, fataj ih, ima još živih...’ A danas nikog nema da njih ’fata’ za zločine... Ako postoji pakao, bio je u Križančevu Selu! Muslimani su upali vičući: ’Koljemo, palimo! Ustaše, predajte se!’ Sakrila sam se u prizemlje kuće u koju su utrčali njihovi vojnici i od tu pucali. Skrivala sam se cijeli dan, a kad je pao mrak iskrala sam se i došla do naših vojnika. Za koga god od suseljana sam ih upitala rekli su mi: ’Ubijen! Poginuo!’ Oko ponoći su mi rekli da mi je i muž ubijen."