Najgore od svega jeste što se kod nas stradanje od mina pripisuje hudoj SUDBINI pojedinca a ne odgovornosti društva i konkretnih institucija. Medijski uvijek ispada kriv nastradali, ili je krao željezo ili je bio u nezakonitoj sječi drva, sam ušao u minsko polje itd. Pri čemu niko ne pita ZAŠTO u BiH još uvijek ima MINA?
Na web stranici BH MAC doslovce piše: “Usvajanjem revidirane Strategije protivminskog djelovanja 2005-2009. godine prihvaćen je realni pristup Vizije - “zemlja bez uticaja mina do 2009. godine”. Koncept Plana se zasnivao na uklanjanju mina sa svih površina I kategorije prioriteta i trajnom obilježavanju lokacija II i III kategorije. Znači da su tokom 2009. godine trebale biti otklonjene OPASNOSTI stanovništva od zaostaih mina a NISU. Nisu jer BH MAC nije dobijao finansijska sredstva. Dok smo pasivno registrovali “arčenje narodnog novca” na bezobrazni luksuz svih nivoa vlasti, statistika kaže da je od zaostalih mina stradavalo nešto manje od 3 osobe mjesečno. Zadnji j
Zadnji je čas da se izvrši ozbiljna REVIZIJA cijelog procesa razminiranja u BiH i da se doradom ili novim propisima osiguraju mehanizmi koji će zaustaviti stradanje ljudi. MAC navodi 9.514 minski sumnjivih mikrolokacija sa oko 120.000 mina/NUS-a, što znači da je to PROCJENA a ne precizni podaci.. Zadnji momenat da se iznađe čak i modus stimulacije ili naknade za korisne informacije o zaostalim minama. Biološki odlaze oni koji imaju formalna i neformalna saznanja o „poljima smrti”. Ako oni ne „progovore” i ako se društvo ne uozbilji po ovom pitanju, ostaviće smrtonosni podsjetnik 90-tih budućim naraštajima i generacijma bez razlike na vjeru, naciju, entitet...
