Nikad Sarajevo nije napadnuto ozbiljnom vojnom silom, osim u dva slučaja. To su brdo "Žuč" i Otes. Žuč je napadnuta svim raspoloživim oružijima i oruđima od haubica,tenkova , minobacača, vbrova iz sela Petrovići i Miljevići, sve osim avijacije. Najžešća bitka koju smo izgubili je svakako napad na Otes, tenkovski artiljerisjski napad sa stotinama hiljada granata i raketa da bi napokon ispod nadvožnjaka u Pejtonu ušao u Otes tenkovski bataljon iz Lukavice.
taj famozni 2. maj proglašen je napadom na predsjedništvo a u stvari su dva kamiona sa oko 30-40 vojnika iz obezbjeđenja krenuli prema 2. vojnoj oblasti da je zaštite jer je jna još bila u gradu. Oko predsjedništva su bile sve kriminalne grupe grada sarajeva od Juke, Bajramovića i sličnih jer u ratu oni prvi promole nos . Nakon 2. maja osim Bajramovića i 2. samostalnog bataljona svi su otvorili kafiće i povukli se iz rata ili kao Topa otišli vani.
Zahvaljući generalu Kukanjcu i njegovom upornom odbijanju da se sve efektive JNA stave pod komandu SDS-a grad nije okupiran iako je to bilo veoma lahko izvesti još u martu i aprilu. Efektive JNA su bile tolike na razini dva korpusa do zuba naoružanih tehnikom i mladom vojskom iz skoro svih dijelova Jugoslavije, osim Slovenije i Hrvatske.
Dakle da zaključim. Mit o 2. maju je obična prevara koja je proslavila Pušinu, Juku, Ćelu, Topu i koji su na račun toga dobili sve privilegije. Da je to besmislica, tvrditi da 40 ljudi može zauzeti grad od 500.000 stanovnika ne bih trošio niti jedne riječi. Postavlja se jedno drugo pitanje. Kako to da SDS vojska nikada nije izvela jači napad na Stari Grad iako bi realno u tim prvim danima rata mogli napraviti velike pomake prema gradu. Pitajte Ismeta Dahića, on zna zašto.