bečkim književnim dogovorom iz 1850. godine su hrvatski i srpski lingvisti prihvatili narodni govor Hercegovine kao zajednički jezički standard. Tim štokavskim ijekavskim dijalektom su govorili pripadnici bosansko-hercegovackog naroda sve tri vere, za razliku od nekih drugih narečja kojima su govorile samo pojedine etno-religijske grupe. U početku su postojali snažni otpori da se narodni govor prihvati, jer se znatno razlikovao od vladajućeg književnog jezika, kako srpskog, tako i hrvatskog. Tadašnji hrvatski jezik se oslanjao uglavnom na kajkavštinu, a srpski na slaveno-serbski, koji nije bio naročito razumljiv za običan svet.