Evo jos jednog clanka osude veleizdaje iz Odzaka. Ovaj puta autor pogadja glavnu stvar, tj da se radi o izdaji, ali je promasio po pitanju Silajdzica. Silajdzic je uspio i njega prevariti. ------------------ Posije Sporazuma u Odžaku čini se da:NEMA VIŠE MIRNE BOSNE Piše Prim. dr. Muhamed Saračević Dijeljenjem Bosne na tri entiteta u labavoj uniji, u kojoj bi apsolutno dominirao jedan narod, nema garancija za povratak prognanih kao i za jednaka građanska prava i slobode svih naroda. U takvim uslovima nema ni dugoročnog mira na ovim prostorima. Ravnopravnost konstitucionalnih naroda i uređenjem države na evropskim principima, uz donošenje novog građanskog ustava je jedina solucija. Rješenje za ovu egzistencijalnu enigmu bh. budućnosti, u jedinstvu je svih probosanskih političkih subjekata kao i akcija U svijetlu novih događaja tj. potpisanog sporazuma u Odžaku između tri partijska lidera Dodika, Čovića i Tihića, a vezano za pitanja: Državne imovine, Popisa stanovništva, Statusa Distrikta Brčko i Ustavnih promjena, odnosno vraćanje u Parlament na ponovno razmatranje već odbijene reforme u tzv. aprilskom paketu, nužno je napomenuti da postoji veliko nezadovoljstvo kako u nekim političkim subjektima tako i u većinskom djelu naroda. Prim. dr. Muhamed Saračević Razlozi za to su: Pogrešno izabrano vrijeme. Trebalo je pričekati najmanje 4-6 mjeseci konsolidaciju američke administracije poslije izbora, kada će se steći uslovi da se pored mnogo važnijih stvari USA administracija dotakne i pitanja BiH, koje je za vrijeme Busha bilo zapostavljeno. Abolicija Dodika koji je imenovan od međunarodne zajednice kao generator problema na putu Bosne ka Evropi, čija svakodnevna retorika je unosila gomilu negativnih tenzija u političkom dialogu oko budućnosti Bosne. Dodik je također označen i kao glavni nosilac financijskih malverzacija u prostoru kojim apsolutno politički vlada, zbog čega su institucije međunarodne zajednice nagovještavale i određene mjere protiv njega. Na nesreću Bošnjaka, Tihić je samim dolaskom u Odžak, ponovo Dodika potvrdio na političkoj sceni i omogućio mu da predstavlja i dalje konstantu u političkom životu BiH. Ponovno rasplamsavanje sukoba između Bošnjaka koji nose breme odgovornosti za budućnost zemlje, čime će se međubošnjački dijalog još više iskomplicirati. To je upravo i namjera srpskih nacionalista i SANU koja je sada Dodiku namijenila ulogu Miloševića i Karadžića od ranije. Dakle u tom kontekstu ništa se nije promjenilo od onoga vremena iz početka devedesetih. Ovaj sporazum je sigurno na štetu BiH i nije velika razlika između ove ponude za rješavanje pitanja BiH, kao i one ponuđene 1991., koja nije prihvaćena, zbog čega je pobijena, silovana, pokradena i protjerana Bosna. Da li je trebao biti potpisan sporazum u Odžaku!? Poslije Odžaka, otvara se pitanje, da li je gledajući sa šireg međunarodnog aspekta po pitanju Bosne, ovo pokušaj da se Sjedinjene Američke Države uhvate u međuprostoru između odlazeće i buduće administracije, a sa ciljevima koji su prije svega vojno-strateškog interesa. Naime, između stavova Velike Britanije, Holandije i još nekih zemalja Evropske Unije koje su pobornici utjecaja NATA, i s druge strane Francuske, Španije i još nekih koji su više za panevropske oružane snage u zoni interesa Evrope, moguće je strateško suprostavljanje. A Bosna je jedan od prostora sukoba interesa. Ne smije se zaboraviti uvijek prisutno nastojanje Rusije da proširi zonu interesa preko Srbije i BiH (osobito tzv. Republike Srpske), čime bi osigurala izlaz na Jadransko more i ujedno instalirala svoje \"satelite\" u središtu Evrope. Pored političkog utjecaja na Srbe u Bosni, ona to postiže i kupovanjem ekonomskog potencijala Bosne. Iz tog razloga Evropa je spremna da prihvati svaki sporazum tri strane i tako riješi pitanje Bosne bez obzira ko je gubitnik a ko dobitnik. Ovdje uopće nije važna moralna strana uzroka svih ratnih posljedica. Evropa najviše gleda svoj interes jer procjenjuje da blagonaklonošću prema Srbiji približava istu Evropi i udaljuje od Rusije. U ovom kontekstu nastojanja međunarodne zajednice sa jedne strane i osobnih političkih ambicija kao i partijskih pretenzija s druge strane, Silajdžićeva politička opcija izgleda daleko moralnija i patriotskija. Problem je što ona nije praćena širokom akcijom i rezultatima na terenu. Da li je tome razlog što u njegovoj stranci nema dovoljno politički educiranih i snažnih pojedinaca koji ga u političkom smislu mogu pratiti dobro osmišljenim akcijama, potvrđujući opet realnu prepostavku da je Stranka za BiH uglavnom stranka svog lidera. Gledajući sa strane, i SDA u ovakvim situacijama nastupa uglavnom stavom Sulejmana Tihića, iako u njoj ima i drugačijih razmišljanja koja iz subjektivnih i objektivnih razloga ne mogu doći do izražaja. Novi ustav kao jedina solucija Cjelovita BiH je od životnog interesa bh. Hrvata, kao i same hrvatske države, jer jaka Bosna i Hercegovina znači i jaku Hrvatsku. Također, na drugoj strani, stabilna BiH, znači ulazak Srbije u EU i druge institucije i završetak najmračnijeg perioda u postojanju ove države. Jačanje srpskog nacionalističkog faktora u Bosni stalna je opasnost kako za samu BiH tako i susjedne zamlje. Dijeljenjem Bosne na tri entiteta u labavoj uniji, u kojima apsolutno dominira najmnogobrojnija nacionalna jedinica, nema garancija za povratak prognanih kao i jednakih građanskih prava i sloboda za sve stanovnike. U takvim uslovima nema ni dugoročnog mira na ovim prostorima. Ravnopravnost konstitucionalnih naroda i uređenje države na evropskim principima, uz donošenje novog građanskog ustava, jedina je solucija. Rješenje za ovu egzistencijalnu enigmu bh. budućnosti, u jedinstvu je svih probosanskih političkih subjekata kao i akcija. Inače, kada se radi o Bosni, ima mišljenja da ne treba mnogo očekivati od Obaminog izbora. Istina je da promjene u važnim administrativnim institucijama državnog sistema SAD ( Pentagon, CIA, itd, ) koje određuju prioritete državnih interesa i akcija, idu sporo i da je potrebno i do dvije godine da se uspostavi nova struktura koja ni tada neće brzo mijenjati sve ustrojene strateške doktrine i prioritete. I pored svega toga lično vjerujem da su moguće promjene američkog pristupa prema Bosni pa i promjena Dejtonskog sporazuma, osobito u svjetlu globalnih vojno-ekonomsko-političkih i strateških gledanja. Tu ponovo podvlačim odnos NATA i nove panevropske vojne snage kao i Rusije. Naravno, ništa se ne dešava samo po sebi, ali uz aktivan, agresivan, sveobuhvatan nastup bh. politike i dijaspore prema američkoj administraciji i drugim subjektima koji su učesnici u rješavanju pitanja budućnosti Bosne može se utjecati na značajniji angažman istih. Za to je potrebno mnogo više jedinstva i sinhroniziranog djelovanja, nego je prisutno sada, a pogotovo poslije razočaranja bošnjačke javnosti, olakom pristajanju Sulejmana Tihića da svojim potpisom na dokument iz Odžaka, prihvati ništa drugo nego rezultate etničkog čišćenja kao i institucije koje su to izvršile. BiH mora u NATO Oni koji očekuju da se u ovom tekstu kažu sve naše mogućnosti, moraju znati da bošnjačka diplomatija nije koristila veliki dio svojih mogućnosti, kako u pristupu State Departmentu tako i korištenje posrednih diplomatskih veza za poboljšanje pozicije BiH i intenzivniji interes USA za rješavanje situacije u BiH. Ovdje je važno napomenuti da je najsigurnija zaštita od toga ulazak Bosne u NATO savez. Svakako je prvenstveno na nama, koji živimo u USA, da preko svojih institucija iskoristimo naše pravo uticaja i lobiranja putem kongresmana i senatora, da pritisnu snažnije američku administraciju u izlasku BiH iz opasnih zona. U tu poziciju su je doveli ovoga puta ne samo radikalni bh. Srbi i Hrvati, nego i predsjednik SDA stranke, koja je između ostalog i najzaslužnija za organiziranje i referenduma i odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Na kraju ostaje pitanje da li zaista Glavni odbor i većina članova SDA stoji iza Tihićevog potpisa u Odžaku, i sa koliko će uvjerenja i jedinstva učestvovati u mogućem parlamentarnom ozakonjenju odžačkog dokumenta koji sigurno ne vodi mirnoj Bosni?!