Aleksa Milojević za Klix.ba: Cijena svjetske ekonomske krize koju ćemo platiti bit će visoka
Prema njegovoj ocjeni, već se ušlo u međunarodnu ekonomsku krizu, slijedi brzi raspad EU i vraćanje na stanje prije toga, ali i dosta teški dani za slabije razvijene zemlje, pa i za samu Bosnu i Hercegovinu.
Nedavni pad indeksa na vodećim kineskim, a potom i ostalim svjetskim berzama izazvao je bojazan da smo pred još jednom globalnom ekonomskom krizom. Da li ima razloga za paniku?
Poremećaji na kineskom tržištu kapitala nisu neka prolazna pojava. To je potpuni dokaz da se već dublje ušlo u međunarodnu ekonomsku krizu. Unutrašnja kriza 2008. godine u Americi sada se prenijela na međunarodni nivo. Ocjenjuje se da bi ona mogla da traje deset i više godina, a ne dvije-tri godine, kao i ona iz 1929. godine. Zbog nedostatka unutrašnje tražnje Amerika je smanjila svoje kupovine u Kini, a Kina je onda smanjila kupovine američkih obveznica (američkog duga). To smanjuje obim tržišta kapitala, što dovodi do pada berzanskih vrijednosti. O razmjerama krize i konačnim posljedicama najbolje je ne razmišljati.
Šta se to zapravo događa u Kini?
Sužena tražnja u SAD-u, zbog naraslih socijalnih razlika, odnosno zbog smanjenja potrošnje u BDP ne omogućava potreban uvoz iz Njemačke, Japana i Kine. Smanjene isporuke roba iz Kine u SAD smanjuju obim kupovina na tržištu kapitala, odnosno obveznica SAD-a. Sužavanje tržišta kapitala obara vrijednost na berzama. Kina ne uspijeva da povećanim izvozom svojih roba u drugim pravcima Indija, Brazil i slično nadomjesti sužavanje tržišta prema SAD-u.
Razvoj duga više od četrdeset godina zasnovan na trgovinskim neravnotežama, odnosno deficitima u Americi i suficitima u Njemačkoj, Kini i Japanu, privilegija je Amerike zasnovana na dolaru kao svjetskoj valuti koju Kina sebi ne može priuštiti. Amerika je mogla da bezgranično emituje dolar, posebno u plaćanjima nafte i da taj teret prebacuje na ostatak svijeta. Tu privilegiju ne može sebi da priušti Kina, što znači da je kraj jednog međunarodnog privrednog sistema zasnovanog na rastu neravnoteža, deficiti – suficiti. To je put ulaska u duboku svjetsku krizu. Dolazi vrijeme ogromnih padova vrijednosti kapitala na svjetskim berzama.
Lijek je u povećanjima unutrašnje tražnje, tačnije smanjenju socijalnih razlika u krugu razvijenih, kao i smanjenjima deficita na strani manje razvijenih, za šta očito nema spremnosti. Da bi se to ostvarilo potrebno je u cjelini promijeniti ekonomski sistem i unutrašnji i međunarodni. Manje razvijene zemlje se moraju vratiti svojim valutama, odnosno svojim valutnim i carinskim zaštitama u odnosu na razvijene. Na unutrašnjem planu mora se obuzdati preduzetnička pohlepa i ostvariti pravednija raspodjela dohodaka.
Trebamo li se i mi u BiH zabrinuti zbog poremećaja na kineskom tržištu kapitala? Mogu li ti poremećaji usporiti i otežati oporavak naše ekonomije?
Svakako da će to imati ozbiljnih uticaja na stanje ekonomije u Bosni i Hercegovini. Mi smo dužnička ekonomija sa veoma visokim platnim deficitom, oko šest milijardi KM, i visokim vanjskim dugom, oko devet milijardi KM. Da bi se ti dugovi vratili bit će potreban ogroman izvoz. A cijena roba zbog uticaja krize će u izvozu ozbiljno pasti. Tome treba dodati i izuzetno težak problem precijenjenosti domaće valute od najmanje 100% (4 KM/Є) što inostrane obaveze uvećava za najmanje dva puta.
Mogućnosti za borbu protiv takve nevolje su izuzetno ograničene, posebno zbog toga što smo zemlja bez vlastitih monetarnih nadležnosti. Nemamo vlastitu Centralnu banku sa monetarnim nadležnostima kao jedinom institucionalnom osnovom upravljanja inostranim obavezama. Sve to govori o izuzetno teškoj situaciji koja nam predstoji. Cijena svjetske ekonomske krize koju ćemo platiti bit će veoma visoka.
I svi vodeći svjetski ekonomski analitičari već mjesecima upozoravaju da je nova ekonomska kriza na pragu i da je razlog tome zatvorenost svjetskog finansijskog sistema. O čemu je zapravo riječ?
Opredjeljenje na stvaranje međunarodnog ekonomskog sistema počinje u Breton Woodsu 1944. godine, na osnovu stvaranja dvije ključne finansijske institucije MMF i Svjetske banke, kao i davanja dolaru uloge svjetske valute.
Znajući da će bilo kakva sloboda u međunarodnoj ekonomiji dovesti do trgovinskih neravnoteža između razvijenih i manje razvijenih, a da su platni suficiti i deficiti bolesti u ekonomiji, John Maynard Keynes je predlagao osnivanje Međunarodne monetarne unije i ecor kao svjetske valute. Zemlje suficita bi plaćale poreze na svoje suficite koja sredstva bi bila upućivana manje razvijenim za popravljanje njihovih deficita. Taj prijedlog je Amerika odbila, nadajući se da će ona vječno biti vodeća, suficitarna, ekonomska sila.
Kasnija insistiranja na tržišnom otvaranju manje razvijenih bez ovog oblika zaštite vodilo je rastu trgovinskih neravnoteža. Manje razvijenim je onemogućeno da se carinama, devalvacijama svojih valuta i slično brane od nasrtaja razvijenih. Manje razvijeni nisu mogli da ponove razvojni put razvijenih. Odatle njihovo toliko propadanje.
Drugi uzrok krize koja nam dopire iz dubina je pogoršanje odnosa u raspodjeli u krugu razvijenih što umanjuje tražnju. U SAD-u, Njemačkoj, Kini, Japanu učešće potrošnje u BDP se neprekidno smanjuje. U Americi ljudi rade za plate iz 1970-tih, bez obzira na opšti rast produktivnosti i bogatstva. U Njemačkoj, uz pomoć sindikata, vrši se pritisak na nadnice, čime se u suštini vrši podcijenjenost njemačkog eura, što podstiče njemački izvoz, koji pritiska razvoj ostatka Evrope. Slično je u Kini i Japanu.
Pravi preokret u međunarodnoj ekonomiji počinje 1970. godine kada je američka vlada umjesto da svoje budžetske i platne deficite od 1960. godine rješava devalvacijom vlastite valute odnosno smanjivanjem bogatstva odlučila je da ih prodaje na međunarodnom tržištu kapitala. Podsticala je i oslobodila ogroman uvoz uglavnom iz Njemačke, Japana, Kine kao zamjenu za prodaju svojih obveznica. Ove zemlje su snabdijevale svojim robama široko potrošačko tržište Amerike da bi oko 70% tako ostvarenih profita vraćalo se u Ameriku u formi kupovine obveznica, odnosno kupovine američkih deficita. Tako su američki deficiti plaćali platne suficite Njemačke, Kine, Japana. A Amerika je taj novac, oko dvije milijarde dolara dnevno, upotrebljavala uglavnom za razvoj vojnoindustrijskog kompleksa.
Međunarodna ekonomija je funkcionisala na narastanju međunarodnih trgovinskih neravnoteža. O razmjerama buduće prijeteće krize najbolje govore sljedeći podaci: U 1929. godini, kada je izbila svjetska ekonomska kriza nepodmirena dugovanja SAD su iznosila 160% BDP. U 2008. godini, kada je izbila savremena kriza nepodmirena dugovanja SAD iznosila su 365% BDP, a 2010. godine ona iznose zapanjujućih 540% BDP. To jasno govori o dubini i brzini kojom se kriza nesmireno kreće.
Ako dugovi rastu bogatstvo odnosno BDP moraju opadati. To je ekonomska zakonitost koju Amerika nije poštovala. To nužno vodi u propadanje, u duboku svjetsku ekonomsku krizu.
Kakav razvoj situacije predviđate u narednom periodu?
Predviđam brzi raspad EU i vraćanje na stanje prije toga. Da zemlje uvedu vlastite valute sa međusobnim carinskim i drugim zaštitama. Naravno da to neće ići lako. Razvijeni će, pred propadanje ovog projekta, nastojati da ugrabe što višu mogu, da što više zaduže i da što više i jeftinije kupe elektroprivreda, telekoma i slično. Da izazovu političke i druge nerede u cilju olakšanja ostvarivanja ovih ciljeva.
Zbog naše izuzetne političke i ekonomske nesređenosti, posebno zbog nedostatka potrebnih institucionalnih rješenja, kriza će se kod nas produbiti do krajnjih granica.
Nije moguće predvidjeti kraj svjetske ekonomske krize u koju smo zagazili, kao i šta će biti poslije. Ali jedno je poznato. Ukoliko se želi potpunija međunarodna ekonomska saradnja onda stoji otvoreno pitanje recikliranja platnih suficita. Amerika nije prihvatila prijedlog Kejnza 1944. godine što je osnov sadašnje krize. Amerika nije krenula da svoje deficite iz 1960-ih rješava smanjivanjem svog bogatstva i time podstiče na međunarodna trgovinska uravnoteženja. Krenula je obrnutim pravcem - da prodajom svojih deficita uvećava međunarodne trgovinske neravnoteže, da strane suficite plaća svojim deficitima, čemu je morao doći kraj.
Šta će biti poslije teško je predvidjeti. Da li će nastupiti vrijeme nacionalnih ekonomskih politika poput valute, carine i slično ili će se ponovo težiti međunarodnim ekonomskim otvaranjima ili možda potpunijoj regionalizaciji vidjet će se.
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
