Mercedes A38 AMG: Dr. Jekyll i Mr. Hyde s dva motora i pogonom na sve točkove
Da A Klasa davne 1997. godine nije imala zanimljiv marketinški start, jer se s priličnom lakoćom prevrnula prilikom izvođenja manevra los testa, možda danas Mercedesu ne bi mogli zahvaliti za široku upotrebu ESP-a u serijskoj proizvodnji.
Mercedes je imao štošta da objasni medijima u vezi nestabilne A-Klase. Prije svega, hitno je ugradio ESP sistem na svaki sljedeći automobil, ali se poslije iskupio na potpuno drugačiji način kako bi pokazao sigurnost i svestranost svoje W168 platforme.
Tako je 1999. godine stvoren prototip džepne rakete nazvan A38 AMG ili A190 Twin. Zahvaljujući svestranosti takozvane sendvič konstrukcije podnice A-Klase, Mercedesovi inžinjeri su vrlo jednostavno ugradili drugi motor na zadnju osovinu, i to bez ugrožavanja tovarnog prostora ili narušavanja komfora na zadnjoj klupi. A kasa s dva motora i dalje je imala standardna sjedišta i potpuno ravan pod prtljažnika kao kod Smarta.
Svaki motor je pokretao vlastitu osovinu i isporučivao po 126 KS, proizvodeći kombinovanu snagu od 252 KS i 360 Nm momenta. Auto je bio prava raketa, jer je bio u stanju da sprinta do 100 km/h za samo 5,7 sekundi i da postigne maksimalnu brzine od 230 km/h.
Moment se na podlogu prenosio preko petostepenog ručnog mjenjača i pametne elektronike iz automatskog mjenjača, koja je sinhronizovala snagu oba motora. Kada bi vozač htio voziti ekonomično samo na prednji pogon, pritiskom na taster bi isključio asistenciju zadnjeg pogona, pa bi potrošnja padala ispod devet litara. Tako bi se A38 ponovo pretvorio u konvencionalni hatchback A190 sa 126 konja snage s pogonom na prednje točkove.
Uz pomoć podešavanja ovjesa od strane AMG odjela, te poboljšane raspodjele težine i kočionog sistema, koji je donirao E55 AMG, A38 je nudio izvanredne vozne osobine i performanse, uprkos tome što je vagao znatno više od standardnog A190. Zaustavni put od 100 km/h do nule odrađivao bi u manje od 37 metara.
Međutim, Mercedes je napravio samo četiri primjerka A38-ice, jer nažalost takva divlja tehnologija nikada nije ušla u serijsku proizvodnju zbog složenosti i previsokih troškova. Dva primjerka su otišla u garaže tadašnjih F1 pilota McLaren-Mercedesa Mike Hakkinena i Davida Coultharda. Treći primjerk je ostao u vlasništvu Mercedes-Benza, a četvrti je završio kod australijskog biznismena i kolekcionara Lindsay Foxa.
