Kako je Sjeverna Koreja naručila 1.000 Volvo automobila iz Švedske i nikada ih nije platila
U svijetu u kojem zemlje često imaju komplikovane odnose sa Sjevernom Korejom, Švedska je u najčudnijem položaju od svih, s obzirom da ove režimske zemlje potražuje dug koji nije plaćen više od 49 godina i nastavlja rasti s kamatama.
Sjeverna Koreja je naručila 1.000 modela Volvo 144 i drugu mehaničku opremu u vrijednosti od 73 miliona dolara od švedskih kompanija još 1974. godine. Sa stajališta izvoznika, moglo se zaraditi na tadašnjoj sjevernokorejskoj ekonomiji u usponu. "U to vrijeme Sjeverna Koreja nije stajala tako loše", objašnjava Jonathan D. Pollack, viši saradnik na Institutu Brookings. "Nakon Korejskog rata, njihova je ekonomija obnovljena, postala je funkcionalna industrijska država, ali još uvijek vrlo ovisna o pomoći drugih, ali ovaj posao se nije činio tako loš." Međutim, Sjeverna Koreja nikada nije platila fakturu, a budući da je ostala neplaćena zadnjih pet decenija, ukupni dug je porastao na skoro 330 miliona dolara.
Švedska ambasada u Pjongjangu
Švedska je isporučila proizvode u vrijednosti od preko 70 miliona dolara. Toliko je uloženo u Sjevernu Koreju da su švedske izvozne kompanije i lijevo orijentisani političari, ohrabrili švedsko Ministarstvo vanjskih poslova da u S. Koreju pošalje svog diplomatu. I tako je 1975. Švedska postala prva zapadna zemlja koja je uspostavila ambasadu u Pjongjangu.
‘’Pitali su me da li bih želio da otvorim ambasadu u Sjevernoj Koreji“, kaže Erik Kornel, veteran švedske diplomatije. "A ja sam rekao, da želim." Cornell, koji sada ima 87 godina, se pridružio diplomatskoj službi 1958. i služio je prije Sjeverne Koreje u Bonu, u Varšavi i Adis Abebi u Etiopiji. U Sjevernu Koreju, koju je tada vodio Kim Il Sung, stigao je u zimu 1975. "Bila je to prazna zemlja. Snježna, vjetrovita i hladna. I došli smo u Pjongjang. Znate, počeli smo od nule kada smo tamo došli", kaže Kornel, koji sada živi u blizini Stokholma.
Cornell je bio otpravnik poslova ambasade do 1977. ‘’Glavni grad nije bio gusto naseljen. Nisi mogao svratiti u kafić ili restoran jer ih nije bilo", kaže on. Ponekad je sve što je mogao da uradi bilo da izađe na kratku vožnju u svom Volvu. "To su bili takvi uslovi života." Cornell je imao zadatak da shvati ekonomsku situaciju Sjeverne Koreje i brzo je uvidio da od ‘’para’’ neće biti ništa.
Ubrzo nakon što je otvorena ambasada u Pjongjangu, trgovina S. Koreje sa Zapadom iznenada je stala. Sjeverna Koreja nije plaćala robu koju bi uvezla. Rokovi plaćanja bi prošli, a dugovi i otplate kamata konstatno rasli. Postalo je jasno da Sjeverna Koreja ne može ispoštovati drugu stranu.
S. Koreja nije znala poslovati van komunističkog bloka
Sjeverna Koreja je precijenila svoje industrijske kapacitete, napisao je Cornell u svojim memoarima iz 2002. godine - Sjeverna Koreja pod komunizmom: Izvještaj izaslanika u raju. Zemlja je bila uvjerena da sustiže razvijene industrijske zemlje. Međutim, po Cornellovom mišljenju, Sjeverna Koreja nije znala kako da posluje van komunističkog bloka. Njena ekonomija se snažno borila. Prema švedskoj izvozno-kreditnoj agenciji, koja je osigurala plaćanja, dug Sjeverne Koreje prema Švedskoj je tokom godina porastao na ogromnih 322 miliona dolara. Švedska i dalje dva puta godišnje šalje podsjetnik o dugu Pjongjangu, ali Sjeverna Koreja to ignoriše.
Možda je flota od 1.000 neplaćenih Volva bila na kraju trošak uspostavljanja diplomatije, koja traje i dan-danas. Otvaranjem ambasade u Pjongjangu, Cornell je uspio uspostaviti određeno povjerenje sjevernokorejskog rukovodstva. Švedska još uvijek ima svoju ambasadu u Pjongjangu, a učestvuje i u radu humanitarne pomoći šireći svoju ulogu posrednika između Sjeverne Koreje i vanjskog svijeta.
Sjeverna Koreja još uvijek koristi ove, skoro 50 godina stare, automobile, i to uglavnom za posebne namjene. Dio njih radi kao taksi nerijetko s pređenih pola miliona kilometara i više.
