Žute trake i stočni vagoni: Potresna priča o 9.000 sarajevskih Jevreja koji se nikada nisu vratili

Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta nije samo datum u kalendaru; to je i opomena da se mrak, koji je između 1941. i 1945. godine progutao više od šest miliona Jevreja, nikada više ne smije ponoviti.

Holokaust, ili Šoa (hebrejski: katastrofa), predstavlja jedno od najmračnijih poglavlja moderne historije. Pod okriljem nacističke ideologije Adolfa Hitlera, širom Evrope uspostavljen je sistematski, državni aparat za istrebljenje cijelog jednog naroda. Ono što Holokaust razlikuje od svih dotadašnjih progona jeste njegova birokratska i industrijska priroda – ljudi nisu ubijani samo u naletima bijesa, već kroz precizno planirane procese, plinske komore i krematorije.

Logori poput Auschwitza, Treblinke i Sobibora postali su tvornice smrti. Na ulazu u Auschwitz i danas stoji cinični natpis "Arbeit macht frei" (Rad oslobađa), dok su iza tih vrata milioni ljudi lišeni imena, pretvoreni u brojeve, a potom u pepeo. Stradanje Jevreja pratilo je i istrebljenje Roma, osoba s invaliditetom, političkih neistomišljenika i homoseksualaca, ali je "Konačno rješenje" jevrejskog pitanja bilo primarni cilj nacističke mašinerije.

Sarajevo: Od suživota do ambisa

Priča o sarajevskim Jevrejima posebno je bolna. Prije Drugog svjetskog rata, Sarajevo je bilo poznato kao "Mali Jerusalem". Jevreji su činili oko 15% stanovništva (blizu 12.000 ljudi) i bili su neodvojiv dio kulturnog, ekonomskog i društvenog tkiva grada. Sve se promijenilo 15. aprila 1941. godine, ulaskom njemačkih trupa.

Već sutradan, 16. aprila, počeo je barbarski pir. Veliki jevrejski hram (Il Kal Grande), jedan od najljepših objekata te vrste na Balkanu, brutalno je devastiran. Eli Tauber u knjizi "Holokaust u Bosni i Hercegovini" bilježi potresne detalje: njemački vojnici su mitraljezima gađali skupocjene lustere, dok je rulja, uz blagoslov okupatora, pljačkala svetište. Spaljena je Tora, uništena bogata arhiva i biblioteka – pokušali su izbrisati ne samo ljude, već i njihov identitet.

Uvođenjem ustaške vlasti i Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Jevreji su stavljeni van zakona. Naredbe koje je potpisivao upravitelj redarstva Drago Gregorić lišile su ih svakog ljudskog dostojanstva. Od 1. juna 1941. godine, svi Jevreji stariji od 15 godina morali su nositi žute trake s plavom zvijezdom i natpisima "Židov" i "Jude".

Zabranjen im je pristup parkovima, kinima, javnim kupatilima. Postali su besplatna radna snaga za najprljavije poslove. Dok su pokušavali dostojanstveno sahraniti svoje mrtve, bivali su hapšeni direktno na grobljima. Najstrašniji val hapšenja krenuo je u septembru 1941. godine. Agenti su upadali u stanove u današnjoj Titovoj ulici, dajući porodicama pola sata da spakuju život u jedan kofer, prije nego ih strpaju u stočne vagone usmjerene ka Kruščici, Jasenovcu, Loborgradu ili Đakovu.

Sudbina porodice Hereka sa Mejtaša ostaje kao vječni spomenik surovosti: cijela petočlana porodica likvidirana je samo zato što je pripadnik Crne legije, Ismet Čolić, bacio oko na njihovo imanje.

Svjetlo u tami: Sarajevska hagada i Pravednici

Ipak, čak i u takvom mraku, Sarajevo je pokazalo svoje drugo lice – lice solidarnosti. Najpoznatija priča o spašavanju jevrejskog blaga je ona o Sarajevskoj hagadi.

Kada je njemački general Johann Fortner 1942. godine ušao u Zemaljski muzej i tražio Hagadu, kustos Derviš Korkut je pokazao nevjerovatnu hrabrost. Riskirajući vlastiti život, slagao je nacistima da je Hagada već predata drugom oficiru. Zapravo, on ju je sakrio ispod pojasa, iznio iz muzeja i odnio u planinsko selo na padinama Bjelašnice. Tamo je, kod jednog lokalnog imama, čuvana među islamskim knjigama u džamiji sve do kraja rata. Tako je dragocjeni rukopis iz 14. vijeka preživio Holokaust zahvaljujući muslimanu koji je vjerovao da je spašavanje kulture drugoga sveta dužnost.

Osim Hagade, Korkut i njegova supruga Servet spasili su i mladu Jevrejku Miru Papo, krijući je u svojoj kući kao "rođaku muslimanku". Zbog ovog čina, porodica Korkut je uvrštena među Pravednike među narodima u Yad Vashemu.

Pored Korkuta, mnogi drugi Sarajlije, poput porodice Hardaga, spašavali su svoje komšije Jevreje. Porodica Hardaga je u jeku najgorih progona u svoj dom primila porodicu Kavilio. Decenijama kasnije, porodica Kavilio je uzvratila pomoć porodici Hardaga tokom opsade Sarajeva 1990-ih, zatvarajući tako krug ljudskosti koji ideologija mržnje nikada nije uspjela prekinuti.

Epilog: Grad koji pamti

Do 1945. godine, od 12.000 sarajevskih Jevreja, preživjelo je svega nekoliko stotina. Skoro 80 posto zajednice je zbrisano. Mnogi su ubijeni u Jasenovcu, a oni koji su se uspjeli spasiti, često su to činili bijegom u italijansku okupacionu zonu u Mostar ili pridruživanjem partizanskom pokretu.

Danas u Sarajevu živi mala jevrejska zajednica. Sinagoga na obali Miljacke i Jevrejsko groblje na Boraku, drugo po veličini u Evropi nakon onog u Pragu, nijemi su svjedoci jednog vremena.

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Holokausta nije samo čin žaljenja za mrtvima. To je aktivna borba protiv zaborava i protiv retorike koja ponovo pokušava dehumanizirati "drugog". Sarajevo, grad koji je preživio vlastite opsade i stradanja, najbolje zna kolika je cijena mržnje, ali i kolika je snaga komšijske solidarnosti.

Neka je vječni spomen svim žrtvama Šoe. Da se ne zaboravi, da se nikome ne ponovi.