Šta sve sadrži novi sporazum Evropske unije o migracijama i da li je pronađeno konkretno rješenje?
Ako pakt uspije proći kroz konačne pregovore sa Evropskim parlamentom, to bi moglo promijeniti tok evropske migracije. Neslaganja i promjene su neizbježne, a niko nije siguran kako bi se sama politika odigrala.
Za sada, sporazum uspostavlja ravnotežu između dvije široke grupe: pograničnih zemalja koje žele više pomoći u rješavanju tražitelja azila i onih u unutrašnjosti koje tvrde da previše migranata dolazi i kreće se bez dozvole unutar EU.
Prema sporazumu, od država na prvoj liniji bi se tražilo da uvedu strožiju proceduru na granici za one za koje se smatra da je malo vjerovatno da će biti prihvaćeni. Također bi im se dalo više slobode da pošalju nazad odbijene kandidate. U drugim zemljama EU bi imale izbor da prihvate određeni broj migranata svake godine ili da uplate u zajednički fond EU.
Pristalice pozdravljaju sporazum kao kreativnu sredinu, nudeći pomoć pograničnim državama bez da zapravo prisiljavaju druge zemlje da primaju tražioce azila.
Ali zagovornici migracija zabrinuti su da će pojačanje provjera azila na granici jednostavno povećati broj nehumanih pritvorskih centara u kojima će ljudi ostati mjesecima.
Iako stvarni pravni tekst još nije objavljen, Politico je otkrio detalje i odgovorio na kritična pitanja o tome kako bi potencijalni sporazum zapravo mogao utjecati na migraciju širom EU.
Da li bi ovo promijenilo evropski proces dobivanja azila?
Prema sporazumu, novi sistem dobivanja azila u EU sadržavao bi dva puta: strožiju proceduru azila koja se provodi na granici, koja bi mogla uključivati kratak period pritvora, i drugi, slobodniji proces. Prethodni skrining bi odredio gdje svaka osoba ide.
Odlučujući faktor jeste da li zvaničnici misle da migrant ima šanse da bude prihvaćen ili ne. Oni za koje se smatra da je malo vjerovatno da će dobiti zaštitu vjerovatno će ići strožim putem. Cilj bi bio da se svaki zahtjev obradi na granici u roku od 12 sedmica.
Ipak, u ključnom ustupku južnoevropskim zemljama, vladama bi bilo dozvoljeno da zamrznu stroži protokol ako dostigne određeni prag kandidata. Ta brojka bi trebala početi od 30.000 za EU i očekuje se da će rasti svake godine dok ne dostigne 120.000. U okviru te brojke, svaka zemlja bi imala svoj prag. Kada se dostigne granica, stroži postupak bi bio zamrznut.
Šta bi to značilo za tražioce azila koji mogu biti odbijeni?
Brži odlazak u veći broj zemalja i to ne nužno u onu u kojoj su prethodno živjeli.
Ova tema se na kraju pokazala najtrnovitijom u pregovorima, dok su se Njemačka i Italija borile do gorkog kraja. Italija već dugo želi više opcija gdje mogu poslati odbijene tražitelje azila, ali Njemačka se usprotivila, tvrdeći da EU ne može slati ljude u zemlje koje ne poštuju u potpunosti ljudska prava.
Konačni sporazum je na kraju uglavnom bio na strani Italije, koju je po tom pitanju podržalo skoro 10 zemalja. Iako će princip ljudskih prava ostati na nivou EU, na svakoj zemlji će biti da odluči da li je neka vanjska država zaista u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava.
Među onima koji su uključeni u pregovore rasprostranjeno je uvjerenje da će Italija koristiti klauzulu za slanje odbijenih tražitelja azila u Tunis, koji je postao popularna usputna stanica za one koji idu u Evropu.
Zvanično, prema nacrtu teksta, migrant mora "ostati" ili "nastaniti" u nekoj zemlji ili tamo imati porodicu da bi bio poslat na tu lokaciju. Ali zagovornici migranata strahuju da EU neće imati moć da drži svaku članicu na ovom standardu, što će svaku zemlju dovesti do toga da jednostavno okrene pravila u svoju korist.
Da li bi sporazum rasporedio migrante širom Evrope?
Da, ali ne svuda.
Godinama je bipolarna debata u Evropi bila između onih poput Italije, koja je željela "obavezno preseljenje" migranata širom EU, i mjesta poput Poljske i Mađarske, koje su kategorički odbile taj prijedlog.
Mjesto slaganja u sporazumu je klasično briselsko rješenje koje je nazvano "obavezna solidarnost".
Ako je potrebno, cilj EU bi bio preseliti najmanje 30.000 migranata svake godine, ali bi zemlje imale izbor da prihvate ljude ili da plate 20.000 eura za svakog migranta kojeg ne prihvate.
U ustupku Italiji u posljednjem trenutku, novac bi mogao otići u zajednički fond koji će EU koristiti za finansiranje nedefiniranih "projekata" u inostranstvu.
Klauzula se razmatra kao način da EU u suštini da novac zemljama poput Tunisa. I pretpostavka da je to tačno je postala još realnija kada je Evropska komisija objavila da će predsjednica Ursula von der Leyen posjetiti Tunis s talijanskom liderkom Giorgiom Meloni i holandskim premijerom Markom Rutteom.
Čak je i ovaj kompromis izazvao bijes u nekim zemljama, a poljski zvaničnici već prijete da će bojkotirati potrebna plaćanja, s tim da će odbiti sve dodatne ljude, s obzirom na milion ukrajinskih izbjeglica koje zemlja prima.
Šta je sljedeće?
Svaki EU pregovori su "višeslojni", ni ovaj se ne razlikuje. Iako zemlje EU sada imaju dovoljnu podršku za sporazum, on i dalje mora proći kroz Parlament.
Mnogi na ljevici već su izrazili zabrinutost zbog granične procedure za koju tvrde da bi jednostavno mogla stvoriti više pritvorskih centara na rubu EU. Postoje i frustracije u vezi sa proširenom politikom povratka i izgledima da se jednostavno plaća stranim zemljama da bi preuzele više odgovornosti.
Ipak, sporazum se smatra najboljom šansom EU da revidira svoju polomljenu proceduru azila i da migrante ravnomjernije rasporedi po cijelom kontinentu od 2016. godine, kada je sirijski rat izazvao navalu izbjeglica koje su tražile sklonište u Evropi. Kako sada stvari stoje, ovosedmični sporazum stavlja EU na put da finalizira cijeli paket prije evropskih izbora sljedećeg juna.
Shakira u poluprozirnim komadima na naslovnici: I ona se priključila "no pants" trendu
