Smrt neliberalne demokratije: Krah Viktora Orbana je nezapamćen poraz za desničare širom svijeta

Magyar i njegova stranka Tisza su osvojili dvotrećinsku većinu koristeći sistem kojeg je 15 godina gradio Orban kako bi ga očuvao na vlasti.

Međutim, glavna priča izbora u Mađarskoj neće biti krah Orbana, niti pobjeda Magyara, već smrt ideje da se može izgraditi "meka diktatura" koja će biti održiva, što je san svih desničara širom svijeta.

Evolucija diktature je preminula jedne noći u Budimpešti

Diktatura, kao politički sistem, je ideja koja je s Orbanom doživjela evoluciju. Ovaj sistem, kao takav, je izrazito težak za odbraniti kao legitiman način vladavine, zbog čega je i bila potrebna revolucija.

S diktaturom se povezuju masovna represija, izgradnja kulta ličnosti, ubijanje i progon svih koji drugačije misle i mnoge druge stvari po kojima su diktatorski režimi, od Južne Amerike pa do Azije, bili prepoznatljivi.

Orban je, s druge strane, u svojih 16 godina vladavine provodio nešto što se može nazvati "meka diktatura", jer stvari koje su prepoznatljive u klasičnim diktaturama nije bilo u velikoj mjeri u Orbanovoj Mađarskoj.

Naravno, reći za Orbanov režim da je bio otvoren je daleko od istine, ali je u velikoj mjeri bio slobodan kada se usporedi sa sličnim režimima u Rusiji i Bjelorusiji.

Političke stranke nisu bile gašene, većina njihovih kadrova je imala pravo kandidature i političke kampanje, a bilo je i (istina, limitiranog) prostora za medije koji ne ponavljaju tvrdnje zvanične Budimpešte. Naravno, takva je situacija bila u privatnim medijima, dok su javni serviseri radili isključivo u korist Orbanovog režima.

Ipak, Orbanovi saradnici su masovno kupovali medije koji su nekada mogli biti opisani kao "slobodni" ili "nezavisni". Pored toga, dok je postojanje opozicionih stranaka bilo dozvoljeno, oni su bili sistemski medijski gušeni i nisu imali priliku za obraćanje građanima.

Ako bi prošli sve te restrikcije, koje ipak u velikoj mjeri nisu prelazile granicu otvorenog nasilja, došli bi na megdan Fideszu u sistemu koji je bio specifično napravljen da stranka s nešto više povjerenja građana ima apsolutnu vlast. Do pojave Magyara, nijedna stranka nije imala snage da se tome odupre, dok je Orban, za razliku od otvorenih diktatora poput Aleksandra Lukašenka i Vladimira Putina, imao relativno čiste ruke.

Sumacija ove vladavine je "meka diktatura", odnosno naočigled slobodan sistem gdje je opozicija počinjala izbornu utrku kilometrima iza Fidesza.

San svjetskih desničara - diktatura koja to nije

Zbog načina na koji je Orban vladao, on je postao svjetska zvijezda desničara koji su sanjali sistem apsolutne vlasti bez da ih se može legitimno optužiti za najgore aspekte diktatorskog sistema.

Jednostavnije rečeno, Orban je svojim istomišljenicima dao putokaz u uljepšanu verziju diktature koja i dalje pruža mogućnost apsolutne vlasti, ali koja se može tolerisati zbog nedostatka najagresivnijih aspekata ovog sistema.

Njegove izmjene izbornog sistema, preuzimanje 90 posto medijskog neba zemlje, uništavanje opozicije bez otvorene zabrane, te kontrola nad svakim aspektom života građana Mađarske bio je san za desničare u Evropi, koji su se nadali da mogu doći do slične moći.

Ipak, činjenica da je Tisza uspjela doći do pobjede nad Fideszom pokazalo je jednu veliku manjkavost ovakvog sistema - niti jedan izborni sistem, koliko god pomno izgrađen za odbranu jednog režima, ne može biti garant opstanka na vlasti.

Magyar je dobio podršku nešto više od 50 posto građana Mađarske, što bi u "normalnoj" demokratskoj zemlji bilo dovoljno za formiranje vlasti, ali ne i izmjena sistema kao takvog.

Međutim, Orbanov sistem mu je omogućio da ima čak 138 mjesta u budućem sazivu parlamenta, odnosno dvotrećinsku većinu potrebnu za izmjenu ustava, što je Orban često radio tokom svoje 16-godišnje vladavine.

Desničari ne idu nigdje, ali su doživjeli ozbiljan udarac

Poraz Orbana kao simbola nade da desničari mogu doći do vlasti i na njoj se održati prateći principe koje je on uspostavio nije krah za desničare, koji će i dalje širom svijeta biti važna sila.

Ipak, padom osobe koja im je dala putokaz za djelovanje, uz izvjesan poraz republikanaca koji su se vezali uz kult MAGA (Make America Great Again) američkog predsjednika Donalda Trumpa, znači da se najvjerovatnije završio drugi val populističke desnice.

AfD u Njemačkoj i dalje nema realnu šansu da dođe do vlasti, dok je desničarska vlada u Italiji, koliko god u imenu bila izrazito populistička, ipak preuzela neke principe koji odstupaju od principa "Orbanizma".

Sljedeća šansa da desničari ponovo dođu do velike pobjede je 2027. godina i predsjednički izbori u Francuskoj.

Emmanuel Macron, aktuelni predsjednik, po ustavu države ne može biti kandidat, a rana predviđanja kažu da je favorit za osvajanje mjesta u Elizejskoj palati Jordan Bardella, mlada nada francuske radikalne desnice i čovjek koji je zamijenio Marine Le Pen.

Do ovih izbora, može se reći da su desničari u svojevrsnom nokdaunu. Još uvijek su u borbi, ali su pretrpjeli težak udarac od kojeg će se teško oporaviti.