Ovo je sedam navika uspješnih autokrata koje im osiguravaju dugogodišnju vladavinu
Iako se mnogima koji situaciju posmatraju sa strane čini kako je pozicija autokratskih lidera u društvu skoro pa idealna, do takvog statusa prethodio je niz radnji koje lideri ovakvog tipa moraju ostvariti kako bi svoju vladavinu postavili na "zdrave" temelje.
Naravno, vremenom će se određene navike autokratskih lidera morati prilagođavati vremenu u kojem vladaju, ali u suštini principi djelovanja ostaju isti, mijenjaju se samo nijanse.
Kontrolišu informacijski prostor
Kako se navodi u analizi, kontrola informacija često se mijenja sa upotrebom sile prema građanima. Opciju nasilnih metoda potrebno je koristiti samo ukoliko manipulacija informacijskim prostorom ne urodi plodom. Državni mediji, kao i botovi koje finansira država, uvijek će rado prenositi poruke vlasti.
Nezavisnim medijima, ukoliko postoje, može se dozvoliti funkcioniranje, ali pod određenim uslovima. Naravno, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, glavni front za upravljanje širim masama jesu društvene mreže koje brojni autokrati koriste za kontrolu javnog mnijenja.
Kao savršen primjer, autor analize naveo je Egipat u kojem je vlada pokrenula program finansiranja tzv. influensera koji će u službi vlasti promovisati idealnu sliku države na društvenim mrežama. Kao primjer, egipatski influenseri često su mlađi ljudi koji stilom oblačenja, načinom života pokazuju kako je situacija u Egiptu savršena za što dobijaju novac od vlasti kao i drugi državni službenici.
Poštuju demokratiju, ali ne previše
Druga osobina autokratskih lidera jeste poštivanje demokratskih normi. Naravno, to ne znači da se prihvata i suština demokratije. Uspješne, moderne autokrate vrlo lako simuliraju demokratiju održavajući izbore na kojima uvijek pobjeđuju.
Privid demokratije često se postiže potenciranjem pojedinih institucija poput pravosuđa čiji su dio osobe koje spadaju i tzv. miljenike režima. Parlamenti u ovakvim sistemima služe da pojačaju dojam demokratije, ali njihova sposobnost i rad uveliko su ograničeni.
Kontrolišu nevladine organizacije
Autokratski lideri uvijek nastoje ograničiti aktivnosti civilnog društva. To se često primjenjuje kroz ograničenja vezana za registraciju organizacija, zabrane određenih vrsta finansiranja (naročito onog iz inostranstva), odbijanje zahtjeva za okupljanjima kao i ograničenja područja djelovanja.
Sve ove aktivnosti osiguravaju autokratskim liderima moć da kontrolišu rad nevladinog sektora čime će se značajno štiti i vladavina.
Od načina vladanja prave brend
Uspješna autoritarna država reklamira svoj vlastiti uspjeh ne samo zbog vlastitih građana već zbog toga da cijelom svijetu pokaže kako je njihov model uspješniji od drugih. Kina i Rusija prednjače u ovakvim sistemima te se trude da predstave svoje sisteme upravljanja kao model političke budućnosti i u tome su pronašle i prijateljske države poput Egipta, Saudijske Arabije i Turske.
Autor analize navodi kako je sve češći slučaj ovakvog načina vladanja i u državama Bliskog istoka. Iran je uložio velike napore da spriječi širenje informacija koje ne odgovaraju vlastima, a pored toga svakodnevno rade na promociju vlastitog državnog i vjerskog autoriteta, prikrivajući tako nedostatke unutar same države.
Solidarnost između autokrata je ključna
Uspješne moderne autokratije uče jedne od drugih, a najbolje prakse koje usvajaju pomažu im da ostanu na vlasti. Međunarodni sastanci i regionalne organizacije, od kojih su neke uspostavljali sami autoritarni režimi, služe za rasprave o nedemokratskim politikama, pružajući idealnu osnovu za donošenje rezolucija, deklaracija kojima nastoje podržavati djelovanja u drugim sličnim državama.
Uvijek je neko drugi kriv
Za uspješnu vladavinu, ovakav tip lidera često će koristiti parolu "uvijek je neko drugi kriv". Optuživanje lidera drugih zemalja, opozicije ili uvjerenost u globalnu zavjeru protiv jedne države, može stvoriti osjećaj solidarnosti među stanovništvom što doprinosi jačanju lidera, a opoziciju stavlja u nezgodan položaj.
Ovakvih primjera ima mnogo kao što je trenutna situacija u Rusiji i slučaj "Aleksej Navalni", te niz primjera u arapskim zemljama koje su pravdale određene napade strahom od moguće intervencije država koje smatraju geopolitičkim protivnicima.
Kriza mora uvijek biti prisutna
Pandemija koronavirusa idealan je primjer kako je jedna kriza pružila priliku režimima da zatvore određene aktiviste te izvrše akcije protiv političkih protivnika. Kako se navodi u analizi, u Alžiru, pokret Hirak obustavio je svoje aktivnosti početkom 2020. godine nakon čega je uslijedila kampanja vlasti čiji je rezultat bio hapšenje lidera ovog pokreta.
U Egiptu, parlament je usvojio amandmane kojima su dodijeljena dodatna ovlaštenja predsjedniku i vojsci u vremenu pandemije koronavirusa što se također koristi i za obračun sa političkim protivnicima.
Naravno, pandemije ne moraju uvijek biti razlog za kreiranje dodatnih kriza. Savremeni autokratski lideri ovakve krize proizvode i kroz druge sfere, a često su stvarne i imaginarne terorističke prijetnje bile idealna prilika za obračun sa političkim neistomišljenicima.
