Svijet
0

Mussolinijevo gay ostrvo bilo je prva javna homoseksualna zajednica

Klix.ba
San Domino
San Domino
Prije 75 godina, u fašističkoj Italiji, grupa homoseksualaca okarakterisana je kao "grupa degenerika" i protjerana na stjenovito jadransko ostrvo. Tu su živjeli u zatvorskom režimu, ali neki smatraju da im je život u prvoj javnoj homoseksualnoj zajednici bio oslobađajuće iskustvo.

Svakog ljeta, turiste iz cijelog svijeta privlači niz stjenovitih ostrva u Jadranskom moru, arhipelag Tremiti. Međutim, nedavna grupa posjetilaca nije došla da se divi ljepoti arhipelaga, već da održi malu ceremoniju kojom su obilježili sramotnu epizodu u historiji ovog ostrva, koja se desila prije više od 70 godina.

Kasnih '30-ih godina prošlog stoljeća, ovaj arhipelag odigrao je bitnu ulogu u pokušajima fašističkog vođe Benita Mussolinija da suzbije homoseksualnost u Italiji. Homoseksualci su narušavali izgled talijanskih muškaraca kakav je diktator želio prikazati.

"Fašizam je muževan režim. Talijani su trebali biti snažni i muževni te nije bilo moguće da homoseksualnost postoji u takvom režimu", kaže Lorenzo Benadusi, profesor historije na Univerzitetu u Bergamu.

Strategija režima bila je da sakrije problem koliko god je moguće. Nisu izdati nikakvi diskriminatorni zakoni, ali je stvorena takva klima da je bilo kakva manifestacija homoseksualnosti mogla biti žestoko potisnuta.

Zatvor samo za homoseksualce

U gradiću Cataniji, 1938. godine, 45 muškaraca koji su smatrani homoseksualcima je prikupljeno i poslano u interno progonstvo. Poslani su na ostrvo San Domino, u arhipelagu Tremiti. Čitava epizoda je gotovo zaboravljena i mislilo se da niko od protjeranih muškaraca više nije među živima. Postoji vrlo malo detaljnih opisa o tome šta se zaista dešavalo na ostrvu.

Ipak, u svojoj knjizi "Ostrvo i grad", istraživači Gianfranco Goretti i Tommaso Giartosi objavili su razgovore sa desecima muškaraca koji su prošli kroz teške uslove ostrva San Domino. Nisu svi muškarci bili iz Catanie, bilo ih je i iz drugih mjesta.

Na ostrvo su dovedeni sa lisicama, a zatim smješteni u velike spartanske spavaonice bez struje i tekuće vode.

"Bili smo znatiželjni zašto ih nazivaju 'djevojkama'. Išli smo da ih posmatramo kada izlaze iz čamaca, svi odjeveni po ljetnoj modi, u bijelim pantalonama i sa šeširima. Gledali smo ih sa oduševljenjem", rekla je Carmela Santoro, stanovnica ostrva, koja je kao dijete gledala pristizanje homoseksualnih zatvorenika.

Attilio Carducci, još jedan stanovnik ostrva, prisjeća se kako je zvono zvonilo svakoga dana u 20 sati, dajući znak da zatvorenicima više nije dozvoljen izlazak. "Zaključavali su ih u spavaonice i bili su pod nadzorom policije. Moj otac je uvijek govorio dobro o njima. Nikada nije rekao ništa loše, a bio je lokalni fašistički predstavnik", kaže Carducci.

Zatvorenici su znali da bi razotrkivanje njihove homoseksualnosti izazvalo stid i sramotu njihovih porodica u duboko konzervativnim gradovima i sredinama.

Progonstvo nije bilo ni tako loše

Ipak, neki od zatvorenika navode kako život na San Dominu nije bio tako loš te da je svakodnevni zatvorski režim bio prilično opušten. Nesvjesno, fašisti su stvorili kutak Italije gdje se homoseksualnost mogla otvoreno pokazivati.

Jedan od preživjelih zatvorenika, poznat samo kao Giuseppe B, u intervjuu za gay magazin Babilonia naveo je da je zbog toga mnogim muškarcima zapravo bilo bolje na ostrvu.

"U to vrijeme, ukoliko ste bili 'femmenella' (talijanski sleng za homoseksualce), niste mogli ni izaći iz kuće ili dozvoliti sebi da budete primijećeni, policija bi vas odmah uhapsila. Na ostrvu smo mogli slaviti svoje praznike, dolaske novih ljudi, pravili smo predstave, oblačili se kao žene i niko nam ništa nije govorio", rekao je Giuseppe i dodao kako je bilo i romansi, ali i tuča između ljubavnika.

Neki zatvorenici su čak i plakali kada je početak Drugog svjetskog rata označio kraj boravka na San Dominu, a zatvorenici su poslani u kućni pritvor u svojim gradovima.

Određeni broj homoseksualaca zatvoren je zajedno sa političkim zatvorenicima na malim ostrvima, poput Ustice i Lampeduse, ali samo je San Domino bio mjesto gdje su svi zatvorenici bili homoseksualci. Ironija je što su, u tadašnjoj Italiji, jedinu slobodu mogli pronaći u zatvoru.

Grupa LGBT aktivista okupila se na San Dominu kako bi postavila spomen-ploču u znak sjećanja na progonjene homoseksualce u Mussolinijevom režimu.

"Ovo je neophodno, jer niko ne želi pričati o tome šta se tada dešavalo. Patnje nisu prestale za talijansku homoseksualnu zajednicu. Nisu više progonjeni na ostrva, ali i dalje se ne smatraju 'prvoklasnim' građanima", rekao je Ivan Scalfarotto, jedan od aktivista i zastupnik u Parlamentu.