Već dan nakon što je zemljotres u Kini odnio dvanaest hiljada života - piše Independent u redakcijskom komentaru - premijer Wen Jiabao pohitao je da obiđe pogođena područja, dok je u Mijanmaru prošlo deset dana od ciklona koji je usmrtio možda i deset puta toliko ljudi, a od lidera vojnog režima Tan Švea nema ni traga ni glasa.
Isto važi i za mijanmarsku vojsku, koja za razliku od kineske, ne pomaže unesrećenom narodu, iako je na ulicama bila svesprisutna tokom prodemokratskih protesta prije nekoliko mjeseci.
U tiraniji režima u Rangunu svijet danas prepoznaje Kinu Mao Ce Tunga od prije tri decenije. Šta se u međuvremenu promijenilo?
Vlasti u Pekingu shvatile su da kineski ekonomski bum zahtijeva korjenitu promjenu odnosa prema stanovništvu, te da zapostavljanje njihovih nevolja, bilo ekonomskih, bilo onih koje donose prirodne katastrofe, može itekako da im se politički obije o glavu i donese pobunu čitavih sela i regiona.
Veća osjetljivost prema potrebama građana, nastavlja list, u kineskom slučaju je očigledna - ekonomski rast donosi demokratiju.
Kini je ovo potonje još uvijek potrebno, dok Burma vapi i za prvim i za drugim, zaključuje Independent.