Kako je sam Kadijević kazao, novo svjedočanstvo tempirano je, ne slučajno, za trenutak nakon smrti najvažnijeg srpskog aktera u jugoslavenskoj krizi – Slobodana Miloševića, kako ne bi objavljivanjem pojedinih detalja za njegovog života nanio štetu zemlji, a autor se također, valjda ne slučajno, kako prenosi Tanjug, u Moksvi pojavio u generalskoj uniformi.
U memoarskom dijelu knjige na 190 stranica sitnog sloga Kadijević ističe da su u raspadu Jugoslavije ključnu ulogu imale Sjedinjene Države (zbog želje da vladaju Balkanom i svijetom) i Njemačka (zbog "revanšizma" poslije Drugoga svjetskog rata) na valu pobjede u "hladnom ratu".
Sa SAD-om, na neki način i završava svjedočenje, ocjenjujući da je za potpuno ostvarenje postavljenog cilja "na ovom prostoru" Americi preostalo još samo formalno priznanje Kosova, a potom i stvaranje jedinstvene albanske države sa Albanijom.
I tu se otkriva pravi smisao naslova knjige - poziv na kontranapad - jer autor, odjednom, nudi "pogled u budućnost", odnosno program zamišljene političke organizacije, koja će, poput nekadašnjeg Narodnog fronta, u sebi ujediniti "sve patriotske snage zemlje, bez obzira na ideološka, politička ili vjerska uvjerenja", kako bi se takav razvoj događaja spriječio.
Kadijević je, u želji da objasni ulogu SAD-a u jugoslavenskoj krizi, objavio stenograme svojih razgovora s nekadašnjim ambasadorom SAD-a u Beogradu Warrenom Zimmermannom, kojeg je označio kao glavnog arhitekta plana kojim je Amerika preuzela od Njemačke ulogu "glavnog razbijača" Jugoslavije.
Uz opis "tajnog" putovanja u Moskvu (o kojem se saznalo i prije nego što je sletio u glavni grad SSSR-a), to je ujedno i jedini "dramatičan" dio u knjizi: od prvog razgovora, 3. jula 1990. godine, koji počinje raspitivanjem kako Amerikanac podnosi "naše vrućine", preko diplomatske razmjene mišljenja i informacija o razvoju događaja, pa sve do posljednjeg razgovora, 13. jula 1991., kada Zimmermann "s vrata" izražava "ozbiljnu zabrinutost" Washingtona zbog mobilizacije JNA, sve većeg učešća Srba u njoj i odnosa JNA "prema međunacionalnim sukobima u Hrvatskoj".
Razgovor završava optužbom Kadijevića da Washington nikada nije tako reagirao na naoružavanje slovenske i hrvatske vojske, i konstatacijom "uvrijeđenoga" Zimmermanna da "daljnji razgovor nema smisla".
Nekadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ navodi u knjizi da je rukovodstvo JNA i tada znalo šta je krajnji cilj Amerike, ali da se ključne figure u rukovodstvu - Milošević i predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović - nisu koristili tim saznanjima, što je, kako smatra, i dovelo do velikih grešaka u politici SR Jugoslavije.
Ističući da su razlike u stavovima s Miloševićem i Jovićem suštinski uticale na razvoj događaja, Kadijević veći dio knjige posvećuje opisivanju situacija u kojima predlaže "odgovarajuće mjere", prema nelegalnim republičkim vojskama, naprimjer, koje su nailazile "na zid" odlučivanja osmočlanog Predsjedništva, ili kako njega podstiču na vojni puč, a on ne želi donositi "tako sudbonosno rješenje".
Tako sve do njegove ostavke, koju je ponudio 7. novembra Predsjedništvu, a povukao se sa funkcije 6. januara 1992. godine.
"Sa ove distance sada ne vidim da je armija mogla učiniti išta više od onoga što je učinila", rekao je on na promociji knjige u Moskvi.
Iako je ocijenio da je - "izuzev herojske odbrane Kosova" i suprotstavljanja NATO-ovom bombardiranju - vojska pod Miloševićem "izgubila sve", a zemlja zbog grešaka srpskog rukovodstva "sa Miloševićem na čelu" došla do potpunog raspada, vojne okupacije, predaje bez borbe teritorije „Srpske Krajine“ i užasnog poraza Vojske Republike Srpske - Kadijević je nastavio da kontaktira sa Miloševićem sve do augusta 1997. godine.
Ta komunikacija bila je periodična, pismena ili usmena, kada je, kako ističe Kadijević, smatrao da je potrebno povlačiti drugačije poteze, kao kada se zalagao za smjenjivanje Momčila Perišića sa čela armije, jer je bio "izdajnik, što je praksa brzo dokazala".
Kadijević je, navodno, ukazivao i na sve veću premoć policije u odnosu na Vojsku Jugoslavije, ali, kako kaže, Milošević nije prihvatio nijedan od njegovih prijedloga, "pridržavajući se slijepo svoje koncepcije".
Iako je sve češće izbjegavao susrete sa Kadijevićem, Milošević je konačno pristao da ga primi 16. augusta 1997. u svojoj rezidenciji, "pažljivo (ga) slušao, saglasio se sa svim, osim što ni riječi nije rekao o dijelu" gdje je je Kadijević ukazivao na "destruktivne aktivnosti" Miloševićeve supruge i lidera Jugoslavenske ljevice Mirjane Marković.
Milošević je zamolio Kadijevića da mu ocjene i prijedloge dostavi u pisanoj formi, što je on naknadno i učinio, predlažući mu u pismu, pored ostalog, da javna politička istupanja supruge svede na razumniju mjeru i ojača armiju.
"Ti ne treba da ispuštaš vlast u Srbiji... Ti ne možeš da dozvoliš da se Srbija bez tebe raspadne kao SFRJ bez Tita", naveo je Kadijević.
Poslije toga Milošević nikada više nije htio razgovarati sa Kadijevićem, čak ni telefonom. Nekadašnji predsjednik SRJ nije htio da razgovara sa Kadijevićem telefonom ni dva dana "prije nego što je bager stavio konačnu tačku na njegovu politiku".
"Da je samo htio da me sasluša, sjetio bi se kako sam ga 9. marta 1991. godine spasio od sličnog kraja i izbjegao bi kroz dva dana sve što se desilo, ali i da ne, makar gubitak vlasti ne bi prošao na tako sraman, glup i primitivan način", napisao je Kadijević.
I taman kada se učini da bi tu mogao da bude prirodan i logičan kraj u knjizi sjećanja 82-godišnjeg bivšeg generala bivše države, čitaocu Kadijevićeve knjige u posljednjem poglavlju, međutim, odjednom se nudi "pogled u budućnost" i objašnjava pravi smisao naslova: poziv u kontranapad.
Za potpuno ostvarenje postavljenog cilja Americi je preostalo još samo formalno priznanje Kosova, a potom i stvaranje jedinstvene albanske države sa Albanijom, i svođenje buduće srpske države na "Beogradski pašaluk", kaže Kadijević i poziva na "općenarodnu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika".
Knjiga, kako je zamislio, treba upravo da posluži i kao "mobilizatorska snaga njegovom srpskom narodu u njegovoj vrlo, vrlo teškoj borbi protiv vojne okupacije", koja je, tvrdi Kadijević, potvrđena sporazumom koji je "Vuk Drašković potpisao sa NATO-om".
Tako se posljednje poglavlje pretvara u program zamišljene političke organizacije koja će, poput nekadašnjeg Narodnog fronta, u sebi ujediniti "sve patriotske snage zemlje bez obzira na ideološka, politička ili vjerska uvjerenja".
Organizacija treba da bude spremna i na javnu političku aktivnost i borbu, ali i na ilegalne uvjete "ako bi je zabranio okupator", i treba, u viđenju autora, da bude "spoj mladosti i iskustva".
Kadijević istovremeno nudi i najpodesniji naziv za nju: Oslobođena Srbija - kakav je naziv i izdavačke kuće, koju je osnovao prošle godine sa dvojicom saradnika radi objavljivanja knjige.
Kadijevićeve oštre kritike na račun aktuelne vlasti u Srbiji i optužbe "za podaništvo" mogu se bolje razumjeti na osnovu njegovog izražavanja zahvalnosti ruskoj državi i ruskom narodu što su mu, kako je rekao na promociji, posljednjih nekoliko godina omogućili "miran i bezbjedan život i slobodan rad".
Organizaciju, čije osnivanje predlaže, treba sačuvati i poslije oslobođenja "porobljenog naroda" (što će nastupiti "za manje od deset godina"), kao "masovnu političku organizaciju (partiju) naroda", a poslije "protjerivanja okupatora" u roku od godinu dana potrebno je provesti izbore na svim nivoima i donijeti novi ustav.
Kadijević ima prijedlog i za uređenje buduće, "nove, oslobođene Srbije", koja treba da bude parlamentarna demokratija zasnovana na principima tržišne privrede, u kojoj će se poštovati manjinska prava, a nacionalni i državni interes biti ideja vodilja u vanjskopolitičkim aktivnostima.
Kosovo treba da bude u sastavu Srbije sa visokim stepenom autonomije, Vojvodina autonomna pokrajina, a "prema Haškom tribunalu se treba odnositi kao prema antisrpskoj instituciji", ističe Kadijević.
Stvaranju te organizacije potrebno je pristupiti bez odgađanja, smatra nekada "prvi" a danas "posljednji" jugoslavenski general.
