Izbori bi trebali Gruziji omogućiti da na Zapadu ponovo stekne imidž demokratske države na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza, koji je izgubila u novembru kada se policija palicama obračunavala s demonstrantima, a Saakašvili uveo vanredno stanje.
Na izborima se Saakašviliju suprotstavlja pet kandidata, među kojima je najpopularniji 43-godišnji Levan Gatchetchiladze, bivši saveznik koji predsjedniku danas zamjera autoritarno zastranjivanje.
Taj vlasnik tvrtke alkoholnih pića, kandidat je devet od deset stranaka koje su sudjelovale u opozicijskim protestima u novembru, pristalica je članstva u NATO-u, ali se protivi "neprincipijelnoj politici" Saakašvilija prema Moskvi s kojom želi normalizirati odnose.
Odnose s Rusijom želi normalizirati i David Gamkrelidze (43), zastupnik i čelnik Nove stranke prava, koja nije sudjelovala u „ružičastoj revoluciji“, dok je u njoj sudjelovao Šalva Natelašvili (49), utemeljitelj Radničke stranke i kritičan prema predsjedniku zemlje.
Giorgij Maizašvili (45), bivši Saakašvilijev saveznik i također američki student (Harvard), pristalica je NATO-a ali prioritetnima smatra gospodarska i socijalna pitanja.
Jedina kandidatkinja je proruski orijentirana filologinja Irina Sarišvili-Čanturia (44), protivnica NATO-a, koja je u doba „ružičaste revolucije“ pozivala bivšeg predsjednika Eduarda Ševardnadzea da silom uguši proteste.
Visoki diplomat sa Zapada smatra da su ovi "izbori prvi koji nude doista istinsku utrku u povijesti Gruzije, što je velik korak kojim bi se zemlja trebala vratiti na put demokratije".
Ankete Sakašviliju prognoziraju 40 posto glasova, a 10 posto daju Gatchetchiladzeu, dok je četvrtina birača još neodlučna.
Saakašvili, 40-godišnji odvjetnik koji je nakon studija u inozemstvu počeo praksu u New Yorku, 2000. je postao gruzijskim ministrom pravosuđa i počeo pravosudnu reformu, zbog čega se zamjerio elitama te se morao povući iz tadašnje, kako je kazao, "nemoralne" vlade Eduarda Ševardnadzea.
Na čelu narodnog pokreta 2003. mirnom revolucijom svrgnuo je vladu i počeo prozapadnu politiku bivše sovjetske republike, a u 2004. je s 96 posto osvojenih glasova postao najmlađi predsjednik u Evropi.
„Ružičasta revolucija“ je bila prva meka revolucija u bivšim sovjetskim republikama koju su slijedile „narančasta“ u Ukrajini i „revolucija tulipana“ u Kirgistanu 2005. godine. No gruzijski režim temelji se na harizmi lidera koji svjesno ili nesvjesno zaobilazi institucije i po tome je "bliži ruskome nego ukrajinskom sistemu", smatra ruski politolog Fedor Lukjanov.
Proamerički Saakašvili, koji je Kremlju bio "trn u oku" jer je otrgnuo zemlju iz zone ruskog utjecaja, svoje autoritarno lice pokazao je kada se 2007., uz pomoć policije obračunao s opozicijom, ali je na sveopće iznenađenje raspisao prijevremene predsjedničke izbore, što se tumači kao jedna od njemu svojstvenih riskantnih odluka.
Aleksandar Iskandarian, stručnjak za Kavkaz u Erevanu, tvrdi da je u doba Ševardnadeza bilo više pluralizma jer je taj predsjednik bio slabiji, dok je Saakašvili ojačao državu i vojsku te smanjio korupciju.
Kao vanjskopolitički prioritet Saakašvili je zacrtao uvesti u NATO svoju 4,7 milionsku zemlju, u čemu mu je veliku podršku iskazao američki predsjednik George W. Bush koji je 2005. posjetio Gruziju.
Amerikancima je Gruzija strateški važna jer se nalazi južno od Rusije i na ulazu u središnju Aziju, regiju bogatu energentima, a iz Kaspijskog mora dio nafte koja se izvozi na Zapad prolazi kroz Gruziju naftovodom Baku-Tbilisi-Ceyhan.
Pušten u rad 2006., uz podršku Washingtona, prenosi Hina, taj je naftovod posebno zanimljiv Sjedinjenim Državama jer izbjegava kontroli Rusije i Irana
