Genocid kao servisna informacija: Kako su svijetu ubistva djece u Gazi postala normalna vijest

Svakodnevno masakriranje djece je tokom genocida u Palestini za ostatak svijeta postalo "servisna informacija" koja više ne dolazi ni na naslovnice medija, kao da je to normalno stanje stvari, a nije i upravo to je simptom stanja civilizacije.

CNN-ov voditelj Van Jones prij enekoliko dana je zaprepastio kada je na račun ubijene djece u Gazi napravio šalu dok je navodno upozoravao na maligne utjecaje Katara i Irana na društvenim mrežama. Uz osmijeh je Van Jones govorio kako se mladim u SAD-u na društvenim mrežama serviraju objave o mrtvoj djeci.

"Ako ste mlada osoba, otvorite telefon i sve što vidite je mrtva beba iz Gaze, mrtva beba iz Gaze, mrtva beba iz Gaze... To je u osnovi vaš vlastiti feed", rekao je Jones.

Njegov govor je dobio aplauz gostiju, ali i voditelja Billa Mahera. Nakon ovoga se Jones izvinjavao navodeći da je pogriješio i priznao da bebe u Gazi ubijaju. U ovakvim situacijama je uvijek bolje vjerovati onoj prvoj poruci, nego kasnije kroz mnoge metode kriznog marketinga provučena "izvinjenja". Prva izjava govori o stanju svijesti, a izvinjenje je pokušaj da se smanji šteta jer je naglas kazao ono što na političke elite saveznika Izraela očito i vjeruju. Mrtva djeca u Gazi su za Van Jonesa normalna pojava, problem je samo to što mladi vide tu mrtvu djecu što onda definiše njihov odnos prema Izraelu.

Sramotan nastup Van Jonesa vrijedi analizirati i na nekoliko različitih nivoa. Van Jones nije glas "desničarskog i konzervativnog" FOX-a, niti je MAGA novinar. Van Jones radi na "liberalnom i prodemokratskom" CNN-u. Dakle za novinara CNN-a, borca za ljudska prava i bivšeg savjetnika Baracka Obame prva reakcija na ubijanje djece je ismijavanje i problematizovanje zašto to dolazi do mladih ljudi.

Drugi problem jeste izvrtanje teza gdje se "strani akteri", Iran i Katar optužuju za kampanju dezinformisanja kroz Tik-Tok i Instagram kroz pokazivanje mrtve djece. Čak i ako Iran i Katar provode ovu kampanju, činjenica je da je Izrael ubio više od 18.000 djece u Gazi, pa onda to nije kampanja dezinformisanja, nego informisanja.

Ono što je Van Jones zanemario jeste da je Izrael taj koji provodi kampanju dezinformisanja. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, optuženi za ratne zločine, se sastajao s američkim influenserima kako bi razgovarao o djelovanju na javnost. U međuvremenu je i Responsible Statecraft objavio priču kako je Izrael plaćao između 14 i 18 influensera čak 7.000 dolara po objavi koja je trebala da promovira imidž Izraela u SAD-u.

Van Jones je u trenutku kada je na šaljiv način govorio o mrtvim bebama, u svojoj svijesti morao imati ideju da je to prihvatljivo određenom dijelu društva. Ta šala nije nastala "ex nihilo" nego je produkt okoline u kojoj on radi, a njegova okolina u mrtvoj djeci vidi politički problem, a ne moralno i civilizacijsko pitanje.

Ubijena djeca Gaze

Do kraja jula u Pojasu Gaze je ubijeno 18.487 djece, od jula do oktobra je ubijeno još nekoliko hiljada, a u ove brojeve nisu uračunate hiljade koje su ostale zarobljene pod ruševinama zgrada. Britanski The Guardian je objavio listu imena ubijene djece.

Jedno od ubistava koje je bilo posebno okrutno jeste petogodišnje Hind Rajab kojoj su izraelski vojnici ubili porodicu, a ona je ostala zarobljena u automobilu. Hind je preživjela prvobitni napad, a izraelska vojska je nakon toga ubila i ekipu Crvenog polumjeseca koja je još uvijek živu Hind pokušala da spasi.

Rekonstrukcija je pokazala da je izraelski tenk u automobil u kojem se nalazila Hind ispalio čak 335 metaka.

Tek nakon dvije sedmice u automobilu je pronađeno tijelo.

Rakan Hamdi Yahya Al-Najjar je imao deset godina i živio je s roditeljima u Khan Younisu. Imao je roditelje doktore i devetero braće i sestara. Ubijen je 23. maja 2025. godine u zračnom udaru. Ubijeno je i osmero njegove braće i sestara, otac je preminuo od povreda u bolnici, a jedan brat je teško povrijeđen.

Yaqeen Khader Fathi Hammad je imala 12 godina i nazivana "najmlađom infulensericom u Gazi". Snimala je praktične savjete o preživljavanju pod granatama. Ubijena je kada su izraelske rakete pogodile kuću, a iz ruševina je izvučeno njeno raskomadano tijelo.

"Danas je bio dan radosti za siročad u Gazi – darivali smo im novu odjeću kako bismo im donijeli malo sreće", bila je posljednja njena objava.

Svako od više od 20.000 ubijene djece je imalo svoju priču, mnoge možda nikada neće biti ispričane.

Dok su društvene mreže doprinijele širenju istine o genocidu u Gazi, pronijele neke priče o žrtvama, s druge strane je dugo trajanje genocida pokazalo da je genocid u javnom prostoru normalizovan i više ne dobija odluku ni reakciju, posebno od političke klase. Ubistvo nekoliko desetina ili stotina ljudi svaki dan se podrazumijeva, a političke reakcije izostaju. Ovakav tempo ubijanja je učinio da čak i ljudi koji se protive genocidu, koji prenose vijesti gube osjećaj za razinu zla koja se dešava.

"Navikavanje na krv" nije slučajnost.

"Sinoć je ubijeno gotovo 100 stanovnika Gaze. A pitanje koje ste mi upravo postavili nije imalo nikakve veze s Gazom. Znate li zašto? Zato što nikoga ne zanima. Svi su se navikli na činjenicu da možemo ubiti 100 stanovnika Gaze u jednoj noći tokom rata i nikoga na svijetu nije briga", kazao je član izraelskog parlamenta Zvi Sukkot 16. maja 2025. godine.

Genocid u Gazi je razotkrio i podebljao raskol između onoga što žele ljudi i politika vlade. Tako su u Italiji stotine hiljada ljudi izašle na ulice iako vlada Georgie Meloni i dalje nije uvela sankcije Izraelu. Anketa provedena u augustu u Njemačkoj pokazalo je da je čak 66 posto stanovnika Njemačke vjerovalo da vlada treba izvršiti jači pritisak na Izrael.

Jednostavno, teško je da bilo koja količina plaćene propagande, ponavljanja floskula može da se izbori sa snagom istine o ubijanju desetina hiljada djece.

Ubistvo 20.000 djece Izrael nije mogao počiniti sam i to je trenutak u kojem počinje odgovornost izraelskih zapadnih "demokratskih" saveznika koji šalju oružje i sprečavaju sankcije, ali i odgovornost svih ostalih članica Ujedinjenih nacija koje nisu našle snagu da se zaustave u genocidu.

Također, većina zapadnih država, uključujući Evropsku uniju nije mogla da postigne konsenzus o uvođenju smislenih sankcija Izraelu, čime su samo potvrdili da sve priče o moralu i ljudskim pravima služe samo za ostvarivanje političkih ciljeva, a nisu istinska briga za dobro čovječanstva.

Sada je već prekasno i genocid je počinjen, ali će njegove posljedice u sljedećim stoljećima osjećati Palestinci, ali krv nedužnih "ne ostaje mirna" i prije ili kasnije društvo na zapadu će morati odgovarati na pitanje "Šta ste radili da spriječite genocid", a odgovore će vladama biti teško dati.