Kad je sudija Alphons Orie "odrezao" 24 godine, skoro maksimalnu kaznu koje je haaško Tužilaštvo tražilo za generala Antu Gotovinu, na zagrebačkim ulicama bilo je mirno, tek nekoliko stotina branitelja bilo je na Trgu Bana Jelačića, za subotu su najavljeni veliki prosvjedi, a sama Ambasada Sjedinjenih Američkih Država objavila je prije izricanja presude da se oni mogu očekivati. Hrvatsku je ovih dana posjetio i ministar pravosuđa Kenneth Clarke, rekao da podupire ulazak Hrvatske u EU, prosuo još nekoliko komplimenata koji ga ništa neće koštati, ali i poručio da se presuda mora prihvatiti, a da je bunt branitelja dio liberalne demokratije. "'Ajde?", rekao bi legendarni Bili Piton u izvedbi besmrtnog Zorana Radmilovića iz filma Maratonci trče počasni krug. Da budemo malo sarkastični: ima, dakle, indicija da su neki krugovi znali nešto o presudi šefu južnog ratišta i jednom od najodgovornijih za operaciju "Oluja", koja je u presudi, što je možda i najveći problem, nazvana zločinačkim poduhvatom.
Bolje krasti, nego ratovati
Još jednom se, dakle, pokazala čuvena praksa da Haag, odnosno međunarodna zajednica, ma šta to značilo, i ovdašnji narodi stvari koje su se dogodile u devedesetima gledaju apsolutno suprotnim očima. Dakle, da su neki koji se smatraju herojima, za međunarodne institucije pravde, zapravo, zločinci koji iza rešetaka trebaju provesti skoro četvrt stoljeća. Uz Gotovinu je osuđen i Mladen Markač, na 18 godina zatvora, dok je treći "as" iz ove grupe logističar Ivan Čermak – oslobođen po svim tačkama optužnice.
Blago rečeno čudno, jer Čermak je cio rat u Hrvatskoj, tvrde upućeni, švercovao svime i svačim i dotle napumpao svoje finansijsko carstvo da ga je sam Tuđman - iznerviran onim što mu njegovi najbliži referišu o ovom "snalažljivom" logističaru – poslao na front u Krajinu da obezbijedi infrastrukturu i komunikacije u tom dijelu Hrvatske, za vrijeme i nakon oslobođenja.
Kad ne sudiš, sude tebi
Pokazalo se, po ko zna koji put i to, da ukoliko domaće pravosuđe ne uradi posao kako valja, međunarodno "udara" još jače nego što bi to radilo da su se zločini procesuirali na vrijeme i tamo gdje su napravljeni. Dakle, za tih dva mjeseca između jula i septembra 1995. niko nikada nije odgovarao, a posljedice su da su se krajiški Srbi u brojkama od desetina hiljada iselili sa tog prostora, i da je u toj operaciji oslobađanja teritorije bilo zločina nad civilima, nedozvoljenog ratovanja i kršenja prava.
Oluja je, dakle, bila operacija oslobađanja, ali i puna nerasvijetljenih zločina, pa i nelogičnosti. I trebalo je odmah misliti o tim posljedicama. Nije se moglo, ili se nije htjelo, najčešće ni jedno ni drugo, jer, zaboga, kako suditi najbolje sinove u trenutku kad se penje na tvrđave, slika za tv, ljube zastave i slavi ispunjenje sna o domovini. Gotovina je s tog nivoa žrtva. Radi se o nimalo simpatičnom pripadniku međunarodnog kriminalnog miljea, bivšem legionaru koji je s jedne strane supruzi na ramena stavljao činove pukovnika, a s druge ljubovao s dopisnicama HTV-a s fronta, rabijatnom tipu koji je htio ostaviti veliki utisak. On je žrtva jednog možda i ne do kraja realiziranog, ali svakako postojećeg dogovora, koji mu je na leđa natovario i ono za šta jeste i za šta, možda, nije kriv. Dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u kojem su se sudbine teritorija odlučivale ad hoc odlukama, po balkanskom principu "pošteno, pa ko koga prevari". U tom smislu presuda Gotovini je, zapravo, presuda Tuđmanovoj politici u odsustvu, presuda pravosuđu koje nije poduzelo ništa da se rasvijetle zločine, pa i presuda društvu koje u šaci, petnaest godina nakon rata, drže ratnici.
Da se razumijemo, u cijelom konceptu valja znati da je Hrvatska u toj priči žrtva, da je napadnuta i da se morala braniti. No, da je u toj odbrani bilo svega i svačega – kao uostalom i u BiH – nema sumnje. Ono što je zajedničko svim narodima ovdje je da uvijek tražimo pun pravdu za sebe, a nismo baš poletni za kažnjavati "svoje" zločince kad treba. Između ostalog i zato ta društva nisu uspješna, onaj uvijek laviraju između lažne svijesti o vlastitoj važnosti i nekakvog održanja "statusa quo" u kojem se samo po sebi treba razumjeti da smo mi u pravu, da je Gotovina nevin, i da ne treba poduzimati ništa da se na diplomatskom planu nešto pokaže i eventualno pozicija pojača. U tom dijelu, moglo bi se reći da je najjača Srbija koji su isposlovali da Srbija nije sudjelovala u genocidu u BiH. Podsjetimo, Veselin Šljivančanin je bio prvo lice rušenja Vukovara i sve je na kraju završilo na 6 godina. U tom smislu 4 puta više za Gotovinu i ne u toj mjeri porušeni Knin je, stvarno, skandal i previše, ali o tome je valjalo misliti prije.
6 x 4 = 24
Cinizam Međunarodne zajednice ovaj put je progovorio kroz imenovanje najvažnije operacije u ratu u Hrvatskoj - zločinačkim poduhvatom. Podsjetimo, Tuđman je od američke administracije prešutno dobio zeleno svjetlo da uđe u Krajinu. Danas, petnaest godina od toga tamošnja sela su pusta, protesti branitelja će trajati nekoliko dana, a Gotovininim advokatima u naredne dvije godine ostaje da dokažu da je njihov klijent preoštro kažnjen. U jednom smislu, ta je presuda opet destabilizirajuća za prostor (Balkan je, ne zaboravite riječi jednog velikog engleskog putopisca, prostor popločan zlim namjerama velikih sila) – ali ne treba previše slušati priče zagriženih desničara u kojima je u pitanju opstojnost Hrvatske.
Svima ovdje treba biti jasno da Zapad od nas traži da postanemo koliko-toliko mirne i stabilne države koje im neće praviti dugoročnije probleme. Naravno, ukoliko u tome prepoznaju neki interes da nas tu i tamo mogu destabilizirati i povlačiti za nos – oni će to napraviti. Naše vođe su uglavnom pokazale da nisu dorasle vođenju državnih projekata. To što se danas više ne sudi njima – jer su, uglavnom, ispod zemlje ali njihove su ideje još uvijek žive – nego njihovim gorljivim sljedbenicima trebao bi biti dio priče o trajnoj pacifikaciji prostora koji je previše puta dosad pokazao da baš i ne zna biti miran.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
