Kandidatkinja u RH
217

Katarina Peović: Zoran Milanović je ipak ostao upamćen po izjavi da je BiH "big shit"

R. D.
Katarina Peović (Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Katarina Peović (Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Katarina Peović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj nije dobila veću podršku birača, ali je beskompromisnim stavom osvojila one kojima je su bitne pravda i sloboda, koji Hrvatsku vide po mjeri progresivne Evrope. U razgovoru za naš portal ona je govorila o brojnim temama, a dotakla se i Bosne i Hercegovine.

Vaša kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj bila je zapažena posebno u Bosni i Hercegovini. Nakon ovog vremena kako vi komentarišete konačne rezultate, svoje, a posebno dvoje najistaknutijih kandidata? Radnička fronta koja je istaknula moju kandidaturu izbore shvata tek kao jedan oblik političke promocije ideja boljeg i pravednijeg društva, potrebe korjenitih promjena. Izborni rezultat od 1,14 posto može biti i dobar i loš, ovisi o tome šta radite na izborima. Ako vam je cilj brza promjena sistema, morate se suočiti ili sa činjenicom da ona nije moguća, da je potrebno predano i strpljivo raditi na tumačenju razloga našeg lošeg položaja u regiji, razloga zbog kojih ćemo svi više-manje isto skončati, a to onda znači da se morate suprotstavljati gotovo svim vladajućim mitovima ili morate promijeniti svoje poruke i prilagoditi se onome što su vladajući postavili kao okvir rasprave.

Mi poruke nismo spremni mijenjati. Sve zemlje bivše Jugoslavije skončat će na sličan način prije ili kasnije ako ne promijene stvari radikalno, ako ne prekinu deindustrijalizaciju, demontažu socijalne države, iseljavanja, pad cijena radne snage, pogodovanje krupnom kapitalu. Ideja da trebamo mijenjati sistem prema demokratskom socijalizmu 21. stoljeća prvi se puta javila u medijima i javnim raspravama, zbog čega možemo biti zadovoljni ovom kampanjom.

Šta će Hrvatskoj donijeti novi predsjednik i zbog čega on nije prihvatljiv pravim ljevičarima? Ljevičarima je prihvatljiv svatko tko stoji iza radnika, obespravljene većine, iseljenih, umirovljenika, blokiranih, siromašnih kojih je u Hrvatskoj čak trećina ukupnog stanovništva. Milanović je kao premijer vodio izrazito antiradničku politiku i donosio zakone koji su bili u korist bogate privilegirane manjine. Promjene Zakona o radu omogućile su lakše otpuštanje radnika, više neplaćenog prekovremenog rada, dovele do apsurda produljenja ugovora na određeno, zbog čega je RH postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU.

Teza da je predsjednička funkcija beznačajna pa da je zato Milanović dovoljno dobar za tu funkciju može kod nekih igrati ulogu umirivanja savjesti, no predsjednik ne samo da ima ozbiljne formalne ovlasti, sukreiranja vanjske politike, supokretanja oružanih snaga, formiranja savjetodavnih tijela, usmjeravanja rada sigurnosnih službi, već je to simbolički važna uloga. Milanović je u svom mandatu kao premijer imao više nego dovoljno prilika pokazati svoje stavove, ne samo prema radnicima već i prema tuđmanizmu, ustaševanju, antifašizmu, prema zemljama u regiji.

Vaš kritički stav prema postupcima Miroslava Škore, ali i bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović istakao je postojanje stava za koji neki nisu ni vjerovali da danas postoji u Hrvatskoj. Koliko ljudi u Hrvatskoj danas dijele takav vaš stav? Mene je zapravo iznenadilo da niko od ostalih kandidata nije na sučeljavanju komentirao Škorinu izjavu od toga dana, da bi pomilovao Merčepa koji je osuđen zbog smrti 43 osobe, čije su jedinice bile poznate po posebnoj okrutnosti i mučenju civila, pa i ubistvu 12-godišnje djevojčice i njenih roditelja.

Također sam smatrala da je potrebno ukazati na to da je aktualna predsjednica posljednja osoba koja treba govoriti o antikorupcijskim politikama, s obzirom na to da joj je jedan od prvih poteza nakon stupanja na dužnost bilo pomilovanje osoba osuđenih za privredni kriminal, a koje su povezane s donatorima u njenoj kampanji.

Ne znam koliko ljudi dijeli moje stavove, no nadam se da je svima više-manje jasno da duopol HDZ/SDP vlada Hrvatskom zbog njihove političke i materijalne moći, a ne zato jer žele dobro većini te da su oni koji se javljaju kao antisistemske opcije, a koji su svoje ogromno bogatstvo stekli upravo tim stranačkim iskaznicama - jednostavno lažovi.

Odnosi Hrvatske i BiH posljednjih godina bili su otišli ispod podnošljivog minimuma dobrosusjedskih odnosa. Koliko Milanović sve to može ispraviti te koliko mu je zaista i u interesu? Hrvatska i BIH bi trebale voditi internacionalističku progresivnu politiku povezivanja u regiji na osnovu solidarnosti i zajedničkih interesa. Zajedno bismo trebali izaći izvan politika "dobrih učenika" EU i SAD-a, slijeđenja naredbi Brisela, MMF-a i Svjetske banke. Predsjednička uloga tu ima itekako težinu. No ni s jedne ni s druge strane ne postoji volja za takvo nešto, za politike za dobrobit narodne većine. Milanović se nije iskazao kao premijer da ima makar svijest o potrebi promjene odnosa u regiji, ali je ostao uglavnom zapamćen po svojim gafovima i izjavi da je BiH "big shit".

Kakve su vaše i ambicije Radničke fronte u narednom periodu te kolika je snaga uslovno rečeno "lijeve Hrvatske"? Idemo na parlamentarne izbore, ali izbori su samo jedan oblik političkog rada. Stranci je prišlo puno novih članova i simpatizera koji su nam sada najvažniji. S njima radimo da se što prije aktivno uključe u stranku. Mi smo uvijek naglašavali da politiku ne shvatamo kao smjenu jednih drugima, nismo fokusirani na izborne strategije i taktike, već nam je cilj obrazlagati viziju demokratskog socijalizma 21. stoljeća, potrebu radikalne promjene prema demokratiziranju praksi odlučivanja o onim pitanjima koja se svih tiču. To je za neke na ljevici prespor ritam, no mi nismo spremni praviti kompromise.