Ivo Josipović: Zoran Milanović nije protiv Bosne i Hercegovine, ali ima nespretne izjave
Josipović je bio predsjednik Hrvatske od februara 2010. do februara 2015. godine. Po struci je pravnik, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a u fokusu intervjua za naš portal bili su odnosi BiH i Hrvatske te evropski put zemalja regiona.
Možete li napraviti paralelu između odnosa BiH i Hrvatske u vrijeme kada ste bili na čelu države i danas?
Pa kao prvo, mislim da sam ponešto doprinio da ti odnosi budu bolji. Posebno je to bio rezultat mog govora u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, ali i toga što sam, poštujući ustavni poredak Bosne i Hercegovine, ne samo vodio hrvatsku politiku nego sam imao dobre odnose sa svim sudionicima politike u Bosni i Hercegovini. Na temelju toga se i naša vlada malo predomislila pa je izglasala onu rezoluciju kojom potvrđuje neovisnost i puni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle, poštivao sam ono što piše u vašem Ustavu.
Koliko se ta politika promijenila od vremena kada ste vi bili predsjednik do danas?
Mislim da je došlo do nekih zaoštravanja, koja su više rezultat možda jednog nesporazuma, ali bih rekao da je i danas Hrvatska najveći zagovaratelj članstva Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. Tenzije koje su nastajale bile su na neki način generirane i vašim izbornim sustavom. Da li je to tako trebalo? Ja sam uvijek imao politiku ne miješati se u unutarnje odnose, a posebno ne na javni način, jer mislim da kao kolege u vlasti u četiri oka možete reći puno više i da se to bolje primi nego kad izgleda kao pritisak izvana.

Bila je ta sporna izjava našeg predsjednika (Zorana Milanovića) koja je naletjela na nerazumijevanje. Ja njega dobro poznajem i znam da on nimalo nije protiv Bosne i Hercegovine, još manje protiv Bošnjaka, Hrvata ili Srba, nego je naprosto čovjek koji ima visprenu retoriku i ponekad reagira riječima koje ne promisli do kraja. Njegova namjera nije bila da uvrijedi građane Bosne i Hercegovine, posebno ne bilo koju naciju, nego je htio upozoriti na redoslijed kojim treba provoditi reforme, samo je to napravio vrlo nespretno. Mislim da je on to razumio i nakon toga nije bilo izjava koje bi govorile o drukčijoj interpretaciji od ove koju ja iznosim.
Kad je riječ o Zoranu Milanoviću, primjećujete li da se njegova politika pomjera udesno, ne samo u kontekstu Bosne i Hercegovine nego i kada su u pitanju Ukrajina i Rusija?
Mislim da je i tu bilo određenih nesporazuma, pa i vađenja iz konteksta, što se dosta često događa. Ali ne bih rekao da morate poistovjetiti politiku SDP-a i predsjednika Milanovića, on više nije član stranke, a da li će se vratiti, ne znam. On je, bilo to desno ili ne, malo više suverenistički orijentiran nego što je to možda sama stranka, pa i dio države u cjelini. Ima određenu dozu, neću reći sumnje, ali skepse i želio bi da Evropska unija funkcionira drukčije nego što to sad čini.
Kako bi to trebalo biti, tu između mene i njega postoje određene razlike. Ja sam malo tvrđi Evropejac, ali i on je Evropejac, samo evropejstvo stavlja u kontekst jake nacionalne države. Ja mislim da u jednom dijelu Evropska unija mora biti puno jača i da se države moraju pomaknuti od klasičnog koncepta svoje suverenosti prema konceptu Evrope kao Sjedinjenih Evropskih Država, recimo to tako.
Rekli ste da je došlo do zaoštravanja odnosa između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Vidite li put prema povratku na normalnija vremena i odakle taj put počinje?
Mislim da u načelu odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu tako loši kao što izlazi iz nekih komentara i problema koji su prvenstveno bili vezani za izborno zakonodavstvo. Još jednom podsjećam da zaista nema države koja jače podržava Bosnu i Hercegovinu na putu u Evropsku uniju. Mislim da je to temelj od kojeg treba polaziti.
Kada je riječ o međusobnim odnosima, opet ponavljam da političari jedni drugima u četiri oka mogu reći i više nego što to čine u javnosti, jer javni nastupi u kojima se raspravlja o delikatnim temama, a da ti razgovori nisu pripremljeni, mogu generirati nesporazume i probleme. Čini mi se da se to često događalo i u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je postavila nekoliko uslova Crnoj Gori za nastavak njenog puta prema Evropskoj uniji. Dok je Hrvatska bila na putu ka EU, i njoj su postavljani uslovi, prije svega iz Slovenije. Je li nekadašnja žrtva sada postala ta koja postavlja uslove i je li to dobro?

Neki od tih zahtjeva naravno imaju realnu podlogu, samo je pitanje da li se trebaju ostvarivati na način svojevrsne ucjene ili treba ići drugim mehanizmima. Ja mislim da treba ići drugim mehanizmima. Neki su problemi banalni, onaj prastari brod zaista nije nikakav problem i tu se mogu napraviti kompromisi. Rekao bih, vozite ga godinu jedni, godinu drugi, svejedno je zapravo.
Pitanje granica je osjetljivo i ne može se riješiti jednostranim pritiskom, kao što ni mi sa Slovenijom to nismo riješili. Tu će biti ili neka arbitraža ili, ako bude mudrosti, mislim da je najpametnije ići na Međunarodni sud pravde. Ali ono što je posebno važno, mislim da ni sa stanovišta međunarodnog prava neće biti uspjeha u mijenjanju režima koji je uspostavljen kao privremeni. Kažu u politici, a posebno u međunarodnoj, da nema čvršćih rješenja od onih koja su nastala kao provizorna. S njima se normalno živi i ne vjerujem da će doći do ikakvih promjena u pogledu granice. Možda će biti nekih manjih preciziranja, ali sigurno neće biti drastičnih promjena. Mislim da posebno od strane Crne Gore nije mudro da otvara pitanje revizije granica jer s tim neće uspjeti, a samo sebi može napraviti štetu.