Iako često govori da podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, u isto vrijeme Aleksandar Vučić nijednom nije jasno izrazio protivljenje politici Milorada Dodika. Postoji li, prema vašem mišljenju, suštinski bilo kakvo neslaganje njih dvojice u smislu politike prema Bosni i Hercegovini?
Mislim da ne postoji suštinsko razilaženje, već samo podjela posla. Dodik je pod sankcijama i međunarodno izolovan. Samo njegovi ruski nalogodavci se još sastaju s njim, a pošto ruska politika nije iracionalna, prateći vlastite interese, samo je pitanje kada će im kompromitovani Dodik postati balast u geostrateškim pregovorima sa Zapadom. Vučić, s druge strane, ne može da daje takve izjave kako bi sebi ostavljao širi manevarski prostor u međunarodnim odnosima. Sve u svemu, to liči na igru dobrog i lošeg policajca, ali od biračkog tijela do međunarodnih diplomata, ne mogu da zamislim da još ima naivnih koji vjeruju da se njih dvojica suštinski razilaze. Uostalom, da je to tako, ne bi Dodik bio redovan gost prilikom svake Vučićeve propagandne manifestacije u Srbiji. Mada je to jedan trend koji je još Tadić uveo da se Dodika tretira kao političara za unutarsrbijanske prilike.
Da li je učestalost spominjanja bonskih ovlasti od Milorada Dodika pa i Aleksandra Vučića nečim izazvana ili je samo preventivna priča u sklopu kampanje pokušaja sabotiranja dolaska novog visokog predstavnika?
Mislim da je riječ o njihovom strahu od mnogo aktivnijeg angažmana međunarodne zajednice, a prije svega demokratskih država, u rješavanju problema u Bosni i Hercegovini. Fokus EU i SAD-a se vraća na ovaj region i BiH će tu imati središnje mesto. Poslje dugog ignorisanja, pitanje funkcionalnosti države BiH, ratnohuškački pozivi na separatizam, ruski uplivi, otvoreno miješanje Srbije i Hrvatske u unutrašnje prilike, ogromna korupcija vladajućih, nacionalističkih stranaka. Sve je to utjecalo na sazrijevanje svijesti u najvažnijim zapadnim metropolama da se moraju energičnije pozabaviti pitanjima funkcionalnosti BiH. Pri tome ne mislim da bh. društvo ili građani trebaju neke posebne mjere u odnosu na druge u regionu. Problem je u tome što je Bosni u Dejtonu nametnut jedan etnocentrični i suštinski nedemokratski okvir koji je ogromna prepreka za normalno funkcionisanje društva i izgradnju stabilne i demokratske države. Utoliko su Bonska ovlaštenja visokog predstavnika samo metafora za dosta ozbiljnije involviranje zapadnih demokratija u BiH, a o tome svjedoči i posljednja vojna vježba i evidentno uvećanje broja trupa koje bi trebalo da spriječe bilo čiji nacional-šovinistički i separatistički avanturizam.
Nedavno je na poziciju visokog predstavnika imenovan Christian Schmidt. Možemo li očekivati promjenu u pristupu u odnosu na Valentina Inzka, i ima li u tom smislu međunarodna zajednica ambiciju da BiH učini trajno funkcionalnom?
Imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika je veoma značajan signal koji je Zapad poslao. On će po prirodi svoga političkog angažmana, činjenica da predstavlja najmoćniju evropsku državu i njenu vladajuću opciju, imati mnogo više autoriteta nego Inzko. Također, veoma je značajna metodologija njegovog imenovanja. Rusija, koja se sada revanšistički ponaša kao potpuno destruktivan faktor, izolovana je i faktički zaobiđena u ovom procesu. To će očigledno biti model po kojem će se i u budućnosti postupati. Bosna i Hercegovina, koja je ključ mira na Balkanu, ne može biti talac novog hladnog rata, koji su poveli režim u Kremlju i zapadne države. Svaki pokušaj da se preko mira u BiH razara EU i zabija klin u Evropu mora naići na otpor.
Bliži se izricanje drugostepene presude Ratku Mladiću. Čini se da na kraju procesa suđenja ratnim zločincima negiranje zločina od zvaničnika Republike Srpske nikad nije bilo intenzivnije. Zašto predstavnici RS-a vide prijetnju u presudama Haškog tribunala, jer ne vidimo da je ijedna dosadašnja ugrozila njenu poziciju?
Kod srpskih nacionalista posljednjih godina traje jedna očajnička bitka za interpretaciju ratova 1990-ih. Oni se smatraju poraženima, iako bi se o tome dalo debatovati i dugo su najavljivali revanš i "drugo poluvrijeme”. Osnova svega je bio narativ da su zapadne sile bile nepravedne prema velikosrpskim zahtjevima i težnjama i da će jačanjem Rusije i slabljenjem Zapada međunarodna konstelacija biti pomjerena u njihovu korist. Korumpirana i ultradesničarska vlada Donalda Trumpa njima je dala nadu da je kucnuo čas za revanš. A da bi pokrenuli tu revanšističku političku agendu, bilo je potrebno da u potpunosti rehabilituju ratne zločine i zločince iz 90-ih godina. U tu svrhu se, kao i u vreme Miloševića, koristio Drugi svjetski rat, vrši se politička upotreba ustaškog genocida nad Srbima, a time žele prikriti zločine iz nedavnog rata i ponovo izvršiti nacionalističku mobilizaciju. Tako da je taj negacionizam o kojem govorite, kao posljednja faza genocidne politike iz 90-ih, kako kaže teorija, samo uvod u pripreme za novi obračun. I drugo, to je način da se ekspanzivni velikodržavni projekt "očisti" od zločinačke stigme i da se pokuša ugraditi u sam identitet srpske nacije i države Srbije, što smatram posebno pogubnim za dugoročne odnose na Balkanu.
Politička situacija u Crnoj Gori je izuzetno komplikovana, premijer Zdravko Krivokapić trpi velike kritike kako unutar Crne Gore tako i u samoj Srbiji, navodno zbog odbijanja potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC. U tom smislu čini se da Krivokapić nema podršku vlasti Srbije, zašto je to slučaj?
Situacija u Crnoj Gori je veoma loša, čak dramatična. Podjele i antagonizam među građanima nikada nisu bili veći, svakodnevno se urušavaju crnogorske institucije, a oni koji njom danas vladaju mogu se uporediti s Dodikom u BiH. Za njih je to neželjena država i sve što čine je u funkciji obesmišljavanja njenog postojanja i dokazivanja da samo pod patronatom Srbije ona može opstati. Pri tome mesecima traju ispadi i incidenti protiv Bošnjaka, u manjoj mjeri prema drugim etničkim grupama, paralelno s usponom četništva. Tamo su suštinski na vlasti tri "neodgovorna" subjekta, ona koja nikome u samoj CG ustavno ne odgovaraju. To su Vučić, koga zastupaju marionete iz DF-a; crkva, tačnije dosadašnja struktura u Cetinjskoj mitropoliji, čiji su glasnogovornici Bečićeve demokrate i medijsko-tajkunski koncern Vijesti čije je političko krilo Ura. Oni sada pokušavaju marginalizirati proevropske snage građanskog društva i antifašističke subjekte, tj. crnogorske suvereniste. Tako da je sukob između zvaničnog Beograda i Krivokapića ustvari svađa u porodici i težnja srpskog režima da do kraja ponizi i potčini one koji su imali makar simboličku autonomiju u okviru tog srpskog bloka, odnosno među zagovornicima i sprovodiocima velikodržavne ideje tzv. srpskog sveta. Ključni problem je što Srbija ne krije svoje pretenzije prema Crnoj Gori, tretira je kao svoje unutrašnje pitanje i tu nema razlike između vlasti i opozicije, između režimskih i opozicionih medija, s rijetkim i časnim izuzecima. U Crnoj Gori i regionu neće biti mira i stabilnosti dok međunarodni subjekti, prije svega Vučiću, ali i njegovoj opozicionoj nacionalističkoj alternativi ne "objasne" da Srbi u regionu nisu porobljeni dijelovi Srbije, već građani suverenih država koji u njima ostvaruju ravnopravno svoja prava i obaveze i sve svoje probleme rješavaju u ustavnim okvirima zemalja u kojima žive.
Srbija je neupitno najmoćnija država na prostoru bivše Jugoslavije, s obzirom na utjecaj u BiH, Crnoj Gori, ali i mogućnost blokade Kosova. U kojem smjeru će Srbija dugoročno pokušati širiti svoj utjecaj na okolne države, teritorijalno s jedne strane ili ekonomski i kulturološki s druge?
Pitanje je šta je moć i kako je definišete. Ako je riječ o želji mladih da napuste svoju zemlju, što je veliki problem svih u regionu, Srbija tu nesumnjivo prednjači. Kada pogledamo stepen korupcije, demokratske kulture koja je svedena na jedini jednopartijski parlament (bez opozicije), gušenje slobode medija, Srbija i tu nesumnjivo prednjači. Ali da ne ironiziram dalje. Autoritarna, nacionalistička, centralistička Srbija će uvijek biti, a tako je od Miloševića do danas, ključni faktor nestabilnosti u regionu. S druge strane, demokratska Srbija može biti ključna tačka dobrosusjedstva i saradnje u regionu. Zbog toga je problem demokratizacije Srbije pitanje koje prevazilazi nju samu i tiče se širih odnosa u regionu. Demokratsku Srbiju ćete lako prepoznati po tome što će se razgraničiti sa zločinačkim velikodržavnim nacionalizmom i što će imati radikalno drugačiji odnos prema regionu i Evropi. Danas deluje da smo svjetlosnim godinama udaljeni od takvog ishoda, ali historija umije da iznenadi.
Lazar Ristovski oženio 39 godina mlađu glumicu Anicu Lazić: "Upravo vjenčani"
