Bivša glavna tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije navodi da je Haško tužilaštvo otkrilo, istražujući zločine Oslobodilačke vojske Kosova 1999. godine nad Srbima, Romima i drugim etničkim zajednicama, da su osobe, nestale u sukobima na Kosovu, korištene u operaciji krijumčarenja organa.
Istražitelji Tribunala i funkcioneri UNMIK-a dobili su te informacije od "pouzdanih novinara" koji su otkrili da su u ljeto 1999. godine kosovski Albanci kamionima prebacili preko granice na sjever Albanije više od 300 otetih osoba.
Ti zatvorenici najprije su bili zatvoreni u kampove u mjestima poput Kukeša i Tropoje. Prema izvorima novinara, mlađe i vitalnije zatvorenike pregledali bi ljekari, dobijali su hranu i niko ih nije tukao, a zatim bi bili prebačeni u pritvor u druge centre, u Burel i njegovu okolinu.
Grupa njih bila je pritvorena u baraci iza jedne "žute kuće" dvadesetak kilometara južno od tog grada, navodi Del Ponte.
Jedna soba u toj "žutoj kući", kako su opisali novinari, služila je kao operaciona sala u kojoj su hirurzi vadili organe zatvorenicima. Organe bi zatim, preko aerodroma Rinas kod Tirane, slali u hirurške klinike u inostranstvu gdje su korišteni za presađivanje klijentima koji bi to plaćali.
Žrtve koje bi ostale bez jednog bubrega ponovo bi bile zatvarane u istu baraku do trenutka kada bi ih ubijali zbog "drugih vitalnih organa".
"Na taj način, drugi zatvorenici u baraci znali su kakva sudbina čeka i njih i, prema tim navodima, preklinjali su, prestravljeni, da odmah budu ubijeni", prenosi ona navode izvještaja.
Među zatvorenicima dovedenim u tu baraku bilo je i žena s Kosova, iz Albanije, Rusije i bivših jugoslavenskih republika, a dva izvora su tvrdila da su pomagala u sahranjivanju žrtava oko "žute kuće" i na obližnjem groblju.
Iako su informacije novinara i pripadnika UNMIK-a bile nepotpune, istražitelji Tribunala su utvrdili da su se detalji uklapali i potvrđivali podatke koje je sakupio Tribunal.
Sve osobe za koje izvori navode da su bile prisutne u kampovima u Albaniji u kasno ljeto 1999. proglašene su nestalim u ljeto iste godine i od tada više nikada nisu viđene.
Žrtve u tim slučajevima bile su otete, vjerovatno poslije NATO bombardiranja, u periodu kada su na Kosovu bile prisutne međunarodne mirovne snage i brojni istražitelji i službenici organizacija za ljudska prava, zbog čega nije bilo jasno da li zločini počinjeni u tom periodu ulaze u nadležnost Haškog tribunala.
Del Ponte navodi da su istražitelji Tribunala i UNMIK-a, s novinarima i jednim albanskim tužiocem, došli u centralnu Albaniju početkom 2003. godine, gdje su obišli "žutu kuću", koju su izvori novinara naveli kao mjesto na kome su ubijani zatvorenici.
"Kuća je sada bila bijela, vlasnik je negirao da je ikada prefarbana, iako su istražitelji otkrili tragove žute boje duž ivica zidova. Istražitelji su pronašli i dijelove gaze, u blizini nalaze i korištenu špricu, dvije plastične kese za infuziju stvrdnute od blata, prazne bočice lijekova, među kojima i onih koji se obično koriste u hirurškim intervencijama za opuštanje mišića", opisuje bivša tužiteljica.
Istražitelji Tribunala nisu uspeli da identificiraju izvore, koje su novinari odbijali da imenuju, a bilo je i pravnih prepreka za pokretanje procesa, objašnjava ona, navodeći da im je albanski tužilac koji je učestvovao u istrazi "otkrio još jednu dimenziju problema saradnje".
"Hvalio se da ima rođake koji su bili borci OVK i rekao je istražitelju Tribunala: ''Ovdje nema grobnica sa Srbima. Ali, ako su odveli Srbe preko granice Kosova i ubili ih, dobro je što su to učinili'", piše Del Ponte.
Na kraju su tužioci i istražitelji na slučajevima OVK odlučili da su dokazi nedovoljni.
"Bez izvora i načina da ih identificiramo i nađemo, bez tijela i bez dokaza koji bi povezali osumnjičene visokog nivoa za ta djela, sve mogućnosti za vođenje istrage bile su zatvorene" za Haško tužilaštvo, piše Del Ponte u memoarima.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
