Bajram Sopi na minusima sa psima spava ispod drveta
U sarajevskom naselju Hrasno, pod drvetom u neposrednoj blizini zgrade Općine Novo Sarajevo živi Bajram Sopi. Na toj adresi je, kaže, više od godinu dana. Prije toga, živio je ispod mostova, u parkovima, podrumima, ali i u stanu u ulici Ferde Hauptmana 32.
"To je bio stan kompanije Bosnalijek. Jednog dana dobio sam zahtjev za deložaciju. Šta sam mogao? Ustao sam rano ujutro, pokupio stvari i izašao. Nakon mene, taj stan je zjapio prazan godinu dana, dok nije pronađen kupac", kaže Bajram.
Naš sagovonik rođen je na Kosovu. Kako kaže, 1953. je zvanična godina njegovog rođenja, ali on baš i nije siguran da je tako.
"Mislim da sam malo stariji, al' eto", priča Bajram koji je Srednju tekstilnu školu završio na Kosovu.
Deložirani pripadnik armije
Sve do 1984. godine živio je na Kosovu sa svojim roditeljima. Nakon toga dolazi u Goražde u selo Kopači.
"U ovom gradu ja nisam izbjeglica, ne želim da me tako zovu. Došao sam ovdje prije 27 godina i od tada sam državljanin ove zemlje", pojašnjava.
Početak i kraj rata dočekao je u Sarajevu. Nije htio nigdje bježati, iako je imao mnoge prilike.
"Četiri godine i šest dana proveo sam u ratu kao pripadnik Druge viteške brigade. Bio sam na Sokolju, Briješću, na Žuči... Tako mi Boga, bio sam spreman dati svoj život za ovu zemlju. A gledaj me sada", priča Bajram.
Dok je radio i imao posao Bajram je bio podstanar. Nažalost, sa penzijom od 310 maraka, kaže, ne može plaćati kiriju, režije i hranu. Prije nekoliko mjeseci poslao je molbu načelniku Općine Novo Sarajevo Nedžadu Koldži.
"Jedna gospođa je u moje ime napisala molbu da mi dodijele slobodan stan u Aleji lipa. Ja sam bio spreman platiti sve, struju, vodu, sve režije... Bio sam to spreman sve fino popraviti. Ali eto, još nema odgovora. Rekao sam im da me potraže ovdje, prekoputa, jer nemam ulicu niti broj na kojem stanujem. Može me vidjeti sa prozora svaki dan", kaže Bajram dok gleda u smjeru zgrade Općine Novo Sarajevo koja je udaljena pedestak metara od drveta pod kojim naš sagovornik spava.
Ljudi su dobri, ali psi su bolji
Bajram, kako kaže, nije nikad sam. Oko njega su uvijek njegovi najbolji prijatelji, psi.
"Ima ih osam. Evo, ova ovdje crna keruša je okotila troje ovih drugih. Sa njima sam najsretniji. Neće nikoga ujesti, nisu krvoločni. Svaku noć su tu kod mene, dobro me slušaju, a i ja slušam njih. Kad su bolesni, vodim ih veterinaru, kad su gladni, nahranim ih ako imam čime", kaže Bajram te dodaje kako ga ljudi nekad posjete, donesu mu hrane i novca.
"Ali, neimaština je svugdje, ja to znam", dodaje.
U Bosni i Hercegovini, kaže, ima pet rodica, dok na Kosovu ima brata. Međutim, slabo ko ga posjećuje ili mu pomaže.
"Često mi iz ove ovdje kafane donesu čaj i nešto za pojesti. Hvala im na tome. Cijenim ja to i nikad im neću zaboraviti", govori Bajram.
Kako su nam rekli u obližnoj kafani, često priča sa svojim psima jer su oni jedini koji ga razumiju.
"Bajramova sudbina nek' ide na dušu države koju je branio i za koju se borio. Ovo je velika sramota i krivica foteljaša", kazali su nam u kafani. Osim krova nad glavom, Bajram ima još jednu želju.
"Samo da rata ne bude, ostalo nek' bude što biti mora", kazao nam je na kraju naš sagovornik kojeg smo ostavili u društvu njegovih ljubimaca i na velikoj hladnoći na koju je, kaže, navikao.
