Drustvo koje je zapalo u duboki kriminal za vrijeme vladavine mafijaskog pokreta SDA.

Ova pumpa je na putu prema Palam i rs-u i to znaju kriminalci iz sumske ,zato je svako malo na meti lopova ,treba samo postaviti naoruzanog cuvara uz radnike na pumpi u nocnoj smjeni i kad jednog posaljes na KUM ostali ce razmisliti prije nego dodju u pljacku :)

Francusko selo

Kriza;)

''Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar.''

štoljpi da, nece valjda bananom

I Bemzimske se pljačkaju u Islamabadu

mislite benzinska crpka i prodavnica za ove iz treceg entiteta :P

Neutvrđena suma,stid ih reći valjda

Kad sam nedavno na ovome mjestu govorio o ‘etičkim problemima polemičkog narativa’ (https://www.facebook.com/abdulah.sidran.3/posts/526745240815612?pnref=story) mnogi od mojih čitalaca shvatili su da u pozadini, u neizrečenome, kao prototipi za odabranu temu, stoje sasvim konkretni javni djelatnici sa kojima sam drugovao u određenim fazama svoga prilično dugoga života. Među prešućenim imenima bilo je i ime gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, diplomiranog pravnika s književnim ambicijama i pretendenta na upražnjeno mjesto predsjednika devastiranog SDP-a BiH. S njime sam ‘prijateljevao’ i povremeno se družio desetak godina i to je druženje znalo bivati tako prisno da sam – katkad i ne htijući, i protivno vlastitoj volji – saznavao ili svjedočio pojedinim događajima i ponašanjima koja ga diskredituju temeljito i u svakom pogledu, i kao privatnu osobu i kao javnog djelatnika. Sa takvim saznanjima normalan čovjek i pisac nema šta činiti nego ih šutnuti u kontejner ružnih uspomena. Fuj! Fuj! Fuj! Ali kad se tome ‘normalnom čovjeku i piscu’ nakon izvjesnog vremena sticajem okolnosti dogodi ono što se dogodilo meni – da postanem žrtva zločestih mahinacija i objeda od strane toga svoga bivšeg prijatelja, kad isti taj ‘prijatelj’ unajmi i na mene napujda desetinu novinarskih plaćenika da godinama ponavljaju laži koje će braniti njegovu problematičnu i hohštaplersku poziciju – šta činiti? Iz smetljarnika ružnih uspomena i saznanja početi vaditi i pred javnost iznositi njegov odvratni sadržaj? Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo! Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas! Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati! Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije. Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja. Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal.