Jučer sam stigao vlakom iz Budimpešte u Sarajevo. Put traje dvanaest sati i čim to čujete, odmah vam se odustaje. Ali, ako vam se ukaže prilika, nikako nemojte propustiti tu šansu.
U avionu, naime, nema mjesta. Navalila valjda ova dijaspora, pa se valja(lo) klackati. Ništa strašno: volim voz, praktično sam odrastao u njemu, svi ti putevi na jug i sjeverozapad ostavili su u meni neku sentimentalnost prema šinama, kloparanju točkova i sireni prije ulaska u stanicu. Željeznica, u nekakvom kulturno-antropološkom svođenju stvari, znači industrijski napredak, u izvjesnom smislu i kanal za provođenje kulture. Huk lokomotive je siguran znak da je u neko mjesto ili regiju stigao dah civilizacije.
Put kroz nekadašnju Austrougarsku Carevinu, od južne stanice Deli do Marijin Dvora, vodi kroz Pecs, nekada čuveni Pečuj, gdje je Miroslav Krleža početkom onoga vijeka učio vojnu školu, jedinu završenu koju je imao. Jah, pamet se ne uči u školi, i u to se odmah uvjerite kad na prijelazu između mjesta Magyjarboly i Belog Manastira, jedini vagon koji ide za Sarajevo ostane čekati na granici da ga do Šamca na Savi odvuče lokomotiva Hrvatskih željeznica.
Ručak i ispit kapitalizma
Važnost koju glume mađarski carinici svuda je ista. Ona, valjda, treba pokazati da je lekcija iz čuvanja države i uvođenja zapadnog kapitalističkog stila savladan s uspjehom. Ali, nije tako. Trošne kuće uz put, stare trafostanice i drveni hambari pored prašnjavih puteva podsjećaju vas da ste u Istočnoj Evropi. Ko je već rekao: ista tuga od Alpa do Karpata.
Oko podne, vlakom se raširi miris sendviča, kebaba i termos kafe. Samo dvije Francuskinje (za koje će se kasnije ispostaviti da su iz Švajcarske) djeluju otmjeno dok jedu. Imaju plastični escajg, svjež paradajz i emajlirani termos. Mi ostali smo kao iz filmova o gastarbajterima koji razmotaju kokoš umotanu u papir čim voz krene s polazne stanice. Žvaćemo suhi obrok i siječemo Evropu po vertikalnoj, ne po horizontalnoj liniji.
Prošli smo granicu. Svi stojimo na suncu i čekamo. Ono si što čitaš. Tu su dvojica mladih Šveđana koji su na internetu saznali za visočke piramide pa se idu prijaviti u Visoko, dobrovoljačkim jedinicama Semira Osmanagića. Zatim, dvije studentice iz Švajcarske od kojih jedna čita Alexandera McCalla Smitha i njegove ženske detektivske priče, a druga Ovidijeve Metamorfoze. Imaju i dvoje Amerikanaca koji čitaju one neke njihove zavjerološke teorije, majka s djetetom koja na tankom engleskom dogovara sastanak za posao, i asistentica s fakulteta koja kaže da bi oko 27. jula mogla imati vremena jer će i ispiti i nastava biti gotovi.
Uvijek po nama Ciganima
Konačno, evo lokomotive HŽ-a i krećemo kroz Slavoniju. U selima živopisnih imena Vladislavci, Oroslavci, Hrastine još se vide ostaci rata. Na izbušenoj fasadi grafit: "Cigani, jeo vam bg mater". Mi Cigani uvijek ispadnemo krivi, mislim. U Osijeku ulazi poveća grupa putnika. Oni će kratko, do Đakova, a pričaju uglavnom o alatima i voćkama. Na izlazu iz grada u stambenoj zgradi vidi se cijeli balkon ofarban u crveno-bijelu šahovnicu. Da se zna. Još nikada nisam vidio balkon obojen u boje nacionalnog amblema. Bez obzira na svi ljubav, ne bih mogao obojiti svoj balkon u "Veležove" boje, a kamoli u šta drugo.
U Šamcu, na granici Bosne i Hrvatske, nakon rutinske kontrole vagon opet ostaje sam. Čeka se lokomotiva Željeznica Republike Srpske. Opet stojimo vani, puši se i čavrlja. Uto, eto i zahuktalog ćiriličnog natpisa i ostavljamo Slavoniju, pa kroz Modriču do Doboja. Radnici Željeznica Republike Srpske opet pričaju o alatima i voćkama, poneko doda nešto kako mu je bilo za Uskrs. Voćnjaci oko Modriče mijenjaju boju pejsaže, i počinje kiša. Život na selu je priprema za jesen.
Gljive i pedagodija
Stigli smo u Doboj i eto lokomotive Federacije. Ona će nas preko Maglaja, Zavidovića i Zenice dovesti u Sarajevo. Razgovori su življi, pospješuje ih simpatični kondukter koji se žali na omladinu:
- Nema obaveza, nema posla, počne se drogirat’ sa šesnaest godina, i kako će ona sutra imat’ dijete.
Ulazi mali Rom i kondukter ga, tobože, grdi:
- Dje s' to bio.
- U Žepču. – odgovara mali, lijep kao što samo djeca mogu biti.
- I kol’ko si zaradio?
- Sedam maraka.
- Čitav dan za sedam maraka si hod’o? Što nisi brao borovnice, šes’ maraka kila na pijaci. Il’ gljive, one bijele po tri marke, a vrganji k’o meso. Još je sad kiša, sutra će ih bit’ kol’ko hoćeš.
- Ih, pa da neko pokvari stomak, pa me safata i prebije. Iiiiii, kako da ja znam koje su gljive dobre, a koje otrovne?
- Znaš brate, lisičarke ne možeš’ fulit. A ostale ne moj ni brati.
Kondukteru zazvoni telefon.
- Halo. Zdravo, radim. I sutra radim. Za prekosutra, e prekosutra je u redu. Okrene se:
- Jedna Slovenka, he, he, vrag ih odnio, dobre su one. Prave žene za nas. Naši su ljudi, brate, spori, teški, a one vrijedne, okretne… Nego, kojim se ti sportom baviš?
- Nekad bilo.
- Ma, ne to, nego …
- Aha, pišem nešto.
- Piši, piši, al’ svejedno ti je bogami. Sve ti je to u talu, oni gore podržavaju ove ovamo da se ne dogovore. Evo, hajde da razumijem što kroz Mađarsku vozi njihova lokomotiva, druga je država to vazda i bila. I kroz Hrvatsku, hajde, i to je da kažemo drugo. Ali, od Save mi mijenjamo lokomotivu, zar ne može bit’ jedna, pa čija je god, ne kažem sad ja da mora naša, al’ brate ovo je bruka.
Jeste, majstore, mislim dok prolazimo pored opjevane stanice Podlugovi. Zajednički gubitak Federacija Željeznica Bosne i Hercegovine i Željeznica Republike Srpske zvanično iznosi oko 200 miliona maraka, od kojih na Federaciju spada oko 20%, a na RS ostatak. Za te novce, moglo se… Eh, šta se sve moglo, ali je sada to glupo govoriti. Zasad je najbolja metafora današnje Bosne ovaj vagon koji ulazi u stanicu.On je jedini koji vozi putnike iz Budimpešte u Sarajevo. U tri države promijenio je četiri lokomotive. Na granicama, kao na ničijoj zemlji, usamljen čeka da ga neko povuče do sljedeće stanice. Do nove nade.
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
