BiH
0

Zašto Republika Srpska u Ustavu nema ni srpski, ni hrvatski, niti bosanski jezik

Anadolija
Poruka predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Milorada Dodika da "RS nikada neće prihvatiti bosanski jezik jer on nema historiju, nije nikada postojao, a promovisali su ga međunarodni faktori u momentu kada Srbi nisu bili uključeni u određene procese iz vremena raspada nekadašnje SFRJ" danima je predmet polemika domaće javnosti.

Iako su prema Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH službeni jezici u Bosni i Hercegovini bosanski, srpski i hrvatski, u Republici Srpskoj situacija je drugačija.

Nakon što je Ustavni sud BiH 2001. godine donio odluku po kojoj su entiteti obavezni svoje ustave uskladiti s Ustavom BiH, pa je Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, kao konstitutivnim narodima u BiH, to pravo priznato i na nivou entiteta, godinu dana kasnije, iako nevoljko, došlo je do promjene Ustava RS-a.

"Pravo na ravnopravnost konstitutivnih naroda podrazumijevala je i pravo na ravnopravnu upotrebu jezika. Kako je parlamentarna većina u RS-u odbila prihvatiti bosanski jezik kao službeni, pristupilo se svojevrsnoj jezičkoj vratolomiji. Tako smo i dobili apsurdnu situaciju da u članu 7 Ustava RS stoji da su službeni jezici u RS-u jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda", kazao je za agenciju Anadolija Muharem Murselović, funkcioner Stranke za BiH koji je u vrijeme izmjene entitetskog ustava bio poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Na taj način, pojašnjava Murselović, “došlo se u situaciju da u RS zvanično nema ni srpskog ni hrvatskog jezika, pa su nam izbijene poluge za pokretanje postupka zaštite vitalnog nacionalnog interesa“.

Prema mišljenju Slobodana Popovića, poslanika SDP-a BiH u Narodnoj skupštini RS-a, „ustavno definisanje službenih jezika u RS-u otvorilo je širok prostor da to pitanje tumači ko kako hoće, pa i mogućnost da predsjednik RS-a negira postojanje bosanskog jezika i Bošnjacima osporava pravo da odlučuju kako će zvati jezik kojim govore“.

Apsurdnost takve situacije, kaže Prijedorčanin Mirsad Duratović, najbolje se osjeća u svakodnevnom životu.

"Na području opštine Prijedor u pojedinim mjesnim zajednicama, gdje gotovo apsolutnu većinu čine Bošnjaci, kao što je to slučaj u Kozarcu i Mataruškom Brdu, djeca u osnovnoj školi nastavu pohađaju po programima Federacije BiH, uče bosanski jezik i on se kao takav u uvodi u svjedočanstva. I to se bez ikakvih problema priznaje pri upisu u srednju školu, jer je to pitanje zakonom uređeno. Ali, istovremeno, u osnovnim školama u gradu Prijedoru, zakon se ne primjenjuje, pa bošnjačka djeca nemaju mogućnost da pohađaju nastavu iz grupe nacionalnih predmeta", pojašnjava Duratović.

Na činjenicu da je pitanje upotrebe i imenovanja bosanskog jezika nešto o čemu odlučuju lokalne zajednice i da Bošnjaci ne mogu u većini škola u RS-u učiti maternji jezik ukazao je i potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Ramiz Salkić.

On je istakao da je taj problem posebno izražen u istočnom dijelu RS.a, te da bi tek nakon što se izvrši popis stanovništva i utvrdi koliko ljudi u RS-u govori bosanskim jezikom stvari mogle krenuti nabolje.

Behzad Čirkin, poslanik SDP-a BiH u Narodnoj skupštini RS-a, ističe da su izjave predsjednika tog entiteta o negiranju bosanskog jezika „negiranje Ustava BiH, pa samim tim i negiranje RS-a“.