Uprkos najčvršćim nadama, bajramsku radost i ponos u ovom kraju nadvisio je osjećaj duboke nostalgije za minulim vremenima i običajima koji su tokom prošlog stoljeća njegovani u ovom malom hercegovačkom zavičaju.
Sulejman Čolakhodžić, povratnik u selo Presjeka, noć uoči Kurban-bajrama proveo je sam u selu sa suprugom Sevdom. Rano jutros krenuo je prema džematskoj džamiji koja se nalazi u selu Kljuna. Sam. A, nekad su čitave povorke njegovih komšija, prijatelja, rođaka s njim išli istim putem, ispričao je Čolakhodžić novinaru agencije Anadolija.
Sulejman se prisjeća tih vremena i mladosti pune veselja. Bošnjaci Nevesinja, suočeni sa teškom borbom za život, tokom čitave godine trgali su od prirode što se dalo otrgnuti i pohranjivali u hambare, pa potom svu stečevinu razvlačili preko cijele godine. Samo za Bajrame nije se štedilo. Otuda su muslimani u ovom kraju stvorili običaj da širom otvore vrata samo za Bajrame.
Minula tradicija
"Gonjanje Bajrama", kako su nazvali ovaj običaj, imao je svoj unaprijed dogovoreni red i zakonitosti. Odmah nakon klanjanja bajram-namaza slijedio je bajramski ručak kod rodbine u selu gdje se nalazila džamija. Potom se cijeli džemat selio u drugo selo. U Presjeci su "bajramaši" užinali, posjetili rodbinu, savko svoju, kratko se proveselili, a večera je tradicionalno bila u Borovčićima ili nekom drugom, daljem selu, prisjeća se Čolakhodžić.
"Bajramaši" bi najprije posjetili rođake, sačekali zajedničko klanjanje akšam-namaza, pa potom omladina išla na zajednička omladinska sijela, dok bi ljudi ostajali u kućama uz „ićram“ i gošćenje, zaneseni u raznorazne priče i pripovijedanja. Žene, kao i u svakoj manjoj patrijahalnoj sredini, ne bi išle nikuda. Ostajale su u svojim kućama i dočekivale "bajramaše", kaže Čolakhodžić o minuloj tradiciji.
Niko nikada nije odgonetnuo ko je i zašto utemeljio taj red, i da li su ga temeljili ljudi ili se sam od sebe nametnu. No, uspomene na vrijeme radosti i sreće kod Bošnjaka Nevesinja nisu izblijedile. Posvuda je bilo mladalačke pjesme i ašikluka, dječije graje i momačkih igara: utrke i bacanja kamena s ramena, čime se dokazivala momačka odvažnost.
Kazaljke na Sahat-kuli
Tražeći taj eho prošlosti prošetali smo cijelim Gornjim nevesinjskim poljem. Svega toga više nema. Stara sahat-kula nasred Nevesinja, usamljena odbrojava vrijeme i podsjeća na svu nekadašnju bajramsku vrevu. Jutros je lijeno pokretala kazaljke. Tik do nje stoje ruševine Dugalića džamije. Jer pamti svu bol 340 Bošnjaka svirepo ubijenih u posljednjoj agresiji. I još bol 340 koje su poubijali partizani kad su "oslobađali" Nevesinje 1945. Pamti onaj ognjeni plamen 1875.kad su ustanici "Nevesinjske puške" spalili cijeli grad. Dobro je da ikako miče kazaljkama. A jutros ih je raširila, valjda iz navike, na Bajram Mubarek Olsun!
Novi "bajramaši" došli su iz Mostara ili drugih krajeva BiH, klanjali bajram, prošetali se kroz porušena sela i porušene uspomene, obišli seoske mezare i ponovo se vratili odakle su i došli. Mnogi od njih su i obnovili svoje porodične kuće, ali su one prazne, bez naviknute ženske, bezuvjetne spremnosti na pripremanje hrane i ugošćavanje. Bez pjesme i dječije graje. Mnogi od njih i nemaju opremljene kuhinje, napunjene škrinje, kao nekada. Bajramske sofre mnogo su skromnije od nekadašnjih. Tek članovi najuže porodice okupe se na nevesinjskim bajramskim ručkovima. Svim tim slikama još je jesen pridružila žive crvene, žute i zelene boje po nevesinjkim gorama da bi do kraja popunila nevesinjsku bajramsku nostalgiju
