Vladika Grigorije nakon ustoličenja u Njemačkoj: Mostar je bio i ostao moje Kosovo
"Odlazak u Njemačku doživljavam kao još jednu misiju te, u izvjesnom smislu, i izazov, a sa svješću da je i jedno i drugo moguće samo uz Božju pomoć. Veoma je važno za svakog čovjeka to idenje naprijed, u susret novim obavezama, dužnostima, odgovornostima te izazovima koje život pred nas postavlja. Statičnost već sama po sebi nije dobra i ponekad su promjene nužne kako bismo se trgli i pomjerili iz životne zaparloženosti i prividne sigurnosti na koju smo navikli", rekao je vladika Grigorije.
Jednoglasne odluke
Napominje, odgovarajući na novinarsko pitanje, da se posljednjeg dana saborskog zasjedanja raspravljalo o sudbini Eparhije frankfurtske i cijele Njemačke i da se, uz ostalo, postavilo pitanje ko bi mogao da se prihvati tog zaduženja i sjedne na tamošnji episkopski tron.
"Budući da do rješenja, ni poslije višečasovne rasprave, nismo uspjeli da dođemo, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije predložio je da ja preuzmem tu obavezu i odgovornost, obrazlažući taj svoj prijedlog činjenicom da u obavljanju arhijerejske dužnosti imam višedecenijsko iskustvo, ali da isto tako, zbog svojih godina, imam i dovoljno energije i entuzijazma da se posvetim novoj misiji. Vladikin prijedlog mi se učinio smislenim. Moja jedina molba bila je ta da novog zahumsko-hercegovačkog vladiku biraju među hercegovačkim monasima koji poznaju tamošnji narod i prilike. Predložio sam oca Dimitrija koji je istinski monah i isposnik, molitvenik i smirenouman čovjek", rekao je.
Istakao je kako je o tome odavno razmišljao i da je imao na umu da novi hercegovački vladika ne mora biti vičan biznisu i politici.
"Mnogo toga je izgrađeno, a eparhija je ekonomski stabilna i nezavisna, pa je samim tim i politički nezavisna. Novi episkop ima mogućnost da radi ono što najbolje zna - da se moli Bogu i propovijeda. To je bila moja vizija. Tako je za novog vladiku zahumsko-hercegovačkog izabran monah Dimitrije Rađenović, postrižnik i sabrat manastira Tvrdoš. Iako nisam imao priliku da ovu argumentaciju u detalje razlažem, video sam već nakon nekoliko izgovorenih rečenica da u Saboru vlada neko lijepo nadahnuće, koje je vrhunilo u nečem zaista iznenađujuće prijatnom: Sveti arhijerejski sabor je, naime, jednoglasno izabrao mene za Njemačku, isto kao i oca Dimitrija za Hercegovinu. I meni i njemu je to uistinu obavezujuća i divna poruka Crkve za naš dalji rad i život", kazao je on.
Dodao je da nije bilo nijednog glasa ni riječi protiv.
"Ovo bi trebalo da bude poruka i svim spekulantima koji neprestano pričaju o velikoj podijeljenosti u Saboru. Razlika ima, ali nepremostivih podjela nema. Razlike su dobre i čak neophodne. Ali podjele nisu dobre i zato ih treba prevladavati, a ne prizivati ih skupa s đavolom koji na tome jedino i radi. Ovaj primjer jednoglasnog izbora dvaju vladika dobar je primjer toga kako Sabor može biti jedinstven", istakao je on.
Zadatak u Hercegovini
Poručio je da se njegov posljednji zadatak u Hercegovini ticao izgradnje, tj. obnove u ratu porušenog Hrama Sv. Trojice u Mostaru, a uporedo i obnove života u Mostaru.
"Mostar je bio i ostao moje Kosovo. Nikada nisam pomislio da nas je malo, da nemamo šanse i sl. Uvijek sam hodao Mostarom kao da šetam s hiljadama postradalih, s onima koji su taj grad proslavili, s umjetnicima, trgovcima, radnicima, junacima. Čini mi se i da sam bio sam (a nisam), ne bih se ni za tren uplašio niti bih pomislio ili priznao da Mostar nije moj jednako kao i svih drugih ljudi koji u njemu žive. Vjerujte, kada bi se neko trudio i hiljadama godina - ne može nas izbrisati iz Mostara. Tamošnji saborni hram je svojevremeno bio najveći pravoslavni hram na Balkanu i jedan od simbola Mostara, po kojem je ovaj grad, pored Starog mosta, bio prepoznatljiv. Izgradnja Hrama se, Božjom milošću, privodi kraju i, premda se to neće desiti prije mog odlaska iz Zahumsko-hercegovačke eparhije, ispunjava me radošću činjenica da je trenutak završetka izgradnje Sabornog hrama u Mostaru veoma blizu. Do jeseni će biti završeni građevinski radovi", istakao je.
Kada je riječ o ostalim gradovima Eparhije zahumsko-hercegovačke, vladika Grigorije ističe da je Trebinje postalo mjesto susreta i radosti, Dubrovnik mjesto pomirenja i dijaloga, Nevesinje, zahvaljujući djelovanju eparhije, dobilo, između ostalog, bolnicu u kojoj rade vrhunski stručnjaci i u kojoj se liječe građani iz cijele nekadašnje SFRJ.
"U Ljubinju, Berkovićima, Bileći, Gacku obnovljeni su stari ili podignuti novi hramovi, a crkve su žive, pune naroda", kategoričan je vladika Grigorije.
Protiv Vučića i Nikolića?
Na pitanje da li je na istoj strani sa Aleksandrom Vučićem i Tomislavom Nikolićem, vladika Grigorije odgovara da je Napoleon Bonaparta svojevremeno rekao da se ne treba plašiti onih koji ne misle kao vi i to vam kažu, već da se treba plašiti onih koji ne misle kao vi, a to neće ili ne smiju da vam kažu.
"Mislim da ova pouka velikog osvajača i vladara, koji je završio zna se kako, nije naodmet nikome od nas koji na bilo koji način upravljamo. Volio sam da ponavljam svojim saradnicima: kad dođe faza da ne smijete da mi kažete ono što mislite da mi neće prijati, mijenjajte me, makar silom! A vrlo lako dođe čas kad volimo da o sebi slušamo samo lijepe riječi. Iako je to prijatno, neopisivo je opasno za čovjeka na vlasti. Jer, zasigurno, oko njega će sve manje biti prijatelja, a sve više laskavaca koji će ga odvoditi u propast", kazao je vladika Grigorije.
Književni učitelji
Na pitanje da li je iznenađen uspjehom zbirke priča "Preko praga" i da li to govori da smo željni sudbina običnih ljudi, vladika Grigorije odgovara da ne postoje "obični" i "neobični" ljudi.
"Svaki čovjek je univerzum za sebe i kao takav dostojan naše pažnje i ljubavi, a istovremeno posjeduje podjednako veliki potencijal da utiče na naše živote - bilo pozitivno, bilo negativno. Ova knjiga nastala je kao izraz jedne veoma snažne unutrašnje potrebe da se ostavi trag upravo o takvim ljudima. Onog trenutka kada je ugledala svjetlost dana, počela je da živi svoj, zaseban život, na koji ja više ne mogu uticati, niti ga mijenjati. U svakom slučaju, obradujem se kada čujem da su čitaoci prepoznali suštinu onoga što sam htio da im svojim pričama prenesem", istakao je on.
Na pitanje ko su bili njegovi književni učitelji, odgovara da ih je bilo mnogo, u zavisnosti od toga o kojem periodu života je riječ.
"Bilo kako bilo, uvijek se rado vraćam Njegošu, Kočiću, Andriću i Selimoviću. Njihova imena su urezana zlatnim slovima u istoriju naše književnosti i kulture, i ne samo njih. U posljednje vrijeme na moj život i pisanje naročito utiču i Andrej Tarkovski, potom Ditrih Bonhefer, njemački teolog koji je imao dovoljno snage i hrabrosti da se suprotstavi Hitleru, a tu je i hrabri, slobodoumni teolog Hans King, jedan od meni najdražih teologa. Kako sam pišem kratke priče, rado ih i čitam, tako da sam nedavno pročitao knjigu 'Sedam dobrih godina' genijalnog jevrejskog pisca Etgara Kereta, koja me je oduševila. Često se, naravno, vraćam i Starom i Novom zavetu, te svetogorskom starcu Siluanu, koji je oličenje pobožnosti i pravi primer iskonske pravoslavne duhovnosti i mudrosti", istakao je vladika Grigorije za Nedeljnik.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
