Ambiciozno i naveliko krenula je nova fudbalska sezona: Premiership, Bundesliga, Primera, Ligue 1, Apertura, Clausura, Championship i Cvajta, i kako se već ne zovu takmičenja širom svijeta, obradovale su i ostavile bez nade i najveće zaljubljenike. Radost stiže odatle što je u skoro svakom trenutku moguće prebaciti na jedan od sportskih kanala i gledati utakmicu. Beznađe se, pak, javlja zato jer dolazi vrijeme u kojem se stvara jedan vid ovisnosti, kontaminacije u kojoj se servira prevelik broj informacija. Praćenje današnjeg fudbala, sa, recimo, novinarskog aspekta, ne ostavlja mogućnost da se čovjek ičim drugim bavi. Gdje su oni dani kad bi se tv-prenos revanša čekao po četrnaest dana i kad smo strepjeli da slika neće biti dobra, i bojali se da ne umre neko od funkcionera, pa da se umjesto tekme na televiziji ukaže Simfonijski orkestar sa Sibeliusovom Petom simfonijom.
Ekonomija i srce
To svakodnevno bombardiranje prenosima, vijestima, komentarima i crticama, nažalost, ima za cilj stvaranje ovisnosti. Krajnja kosekvenca toga, prognozira prijatelj, iskusni novinarski vuk, je spojeno priključenje jedinke na kablovske televizije u kojoj će korisnik/ovisnik platiti prije svakog prijenosa, i eventualno dobiti nešto zauzvrat – recimo listić od jedne marke za kladionicu, trenutno jednu od najrentabilnijih grana naše ekonomije. "Pokušaj naplatiti ono što si davao džaba", nije li to je jedno od osnovnih načela kapitalizma?
Bez obzira na sve to, vijest da je Vahid Halilhodžić, nekad proslavljeni "Veležov" centarfor, preuzeo klupu "Dinama", je emotivno i faktički, jedna od najvažnijih kad je upitanju loptanje u regiji. Prvo, emotivno: Vaha je početkom osamdesetih, kad su mladi ljudi sanjali snove o sportskoj karijeri, u Hercegovini bio idol. Od početka sedamdesetih do kraja devedesetih "Velež" je u tri generacije imao sjajne ekipe: prvu s Marićem, Bajevićem i Vladićem, drugu sa Bakom Sliškovićem i Vahom Halilhodžićem, i treću u kojoj su najveći biseri bili Sead Kajtaz, Predrag Jurić i Semir Tuce.
Nijedna od tih ekipa nikada nije osvojila Prvenstvo Jugoslavije, jer naprosto, nije imala background koji bi van terena mogao obezbijediti kakvu-takvu ravnotežu sa klubovima iz velike četvorke. S "Partizanom" i "Dinamom" i nekako se moglo, ali preko "Hajduka" i "Crvene zvezde", čiji su se funkcioneri slušali, a igrači favorizirali, "Velež" bi uvijek ostajao kratak za korak, onaj korak koji, možda, i dijeli najveće od dobrih.
Kup Maršala Tita, osvojen maja 1981, i onaj pet godina kasnije, bit će jedini trofeji koje će osvojiti mostarski prvoligaš, čije najbolje igrače je, uglavnom, bio glas da su veliki umjetnici, ali da baš nisu voljeli trenirati. S druge strane, reprezentaciji Jugoslavije nikada do pred sam raspad države nije uspjelo da pokaže "to" što naše fudbalere odvaja od ostatka svijeta. Komandant tog mraka se zvao Miljan Miljanić, i bilo je mučno gledati kako igrači ostalih klubova ostaju bez nastupa u reprezentaciji zbog "guranja" "Zvezdinih" i "Hajdukovih" igrača: uostalom, i Jugoslavija se raspala prevashodno zato što se oni koji su mislili da im najviše pripada (i koji su najviše dobili od nje), nisu htjeli pristati na drugačiji raspored materijalnih dobara, kako bi rekao stari dobri Karl Marx.
Sudbina i kukavičluk
Na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine Vahid Halilhodžić je bio na vrhuncu karijere, i bilo je nekako logično da bude prvi napadač. Umjesto toga, Miljanić je postavio pomalo kukavički sastav u kojem su nastupili Safet Sušić (koji nikad nije bio klasični napadač) i Ivica Šurjak, brzonogo krilo "Hajduka" upotrebljivo skoro isključivo u klupskom, "Hajdukovom" sistemu koji je smislio Tomislav Ivić.
Ta, razočaravajuća epizoda, je završila odlaskom kući nakon utakmica u grupi. Uz remi sa Sjevernom Irskom i mršavu pobjedu nad Hondurasom, penalom dvije minute prije kraja, igralo se i sa domaćinom Španijom. Sudija Sorensen je upropastio tu utakmicu, jer je svirao nepostojeći penal nakon "faula" Zajeca, koji je Lopez Ufarte promašio.
Izvođenje je ponovljeno i onda je enfant terrible Juanito – pogodio. Nakon toga, čekao se još jedan gol koji je stigao u drugom poluvremenu. Bio je to kraj snova o "evropskim Brazilcima" i kako već sve beogradski mediji nisu tepali našim fudbalerima.
Čini se da se Jugoslaviji tada, na višem nivou, dogodilo ono što je sama sebi radila u kući. Favorit zbog uspjeha Prvenstva nije smio ispasti rano, pa je žrtvovana ekipa koja pri tome ništa nije ni pokazala. Vahid je nakon toga otišao u francuski "Nantes", tamo postao heroj i nikada nije zaboravio nepravdu koja mu je učinjena. Kad smo prije sedam-osam godina razgovarali u Lilleu, gdje je lokalni klub u krizi i pred ispadanje, za tri godine doveo do Lige prvaka, na ta pitanja je odgovarao s gorčinom. "Bilo mi je prezime predugo za semafor u Zagrebu i Beogradu, pa nije moglo stati" – cinično je prokomentirao tih 15 utakmica koje je odigrao za reprezentaciju Jugoslavije.
Dinamovi Hajduci
Stav da sam uvijek više volio "Dinamo" od "Hajduka" danas bi se na hiljadu načina mogao izmitomanizirati: kao izrazito urbani odnos prema stvarima, ili kao politički izbor, ali nije ni jedno ni drugo. Stvar je jednostavna: svake dvije ili tri godine neki bi igrač "Veleža" otišao u "Hajduk" – kad je otišao Baka Slišković, to je izgledalo kao smak svijeta – i to se smatralo nepravdom. Tek kasnije, shvatalo se da je to odskočna daska u karijeri, i da do odlaska u inostranstvo u malom klubu mogu ostati samo najveći. U međuvremenu, "Dinamo" je 1982, nakon 25 godina suše, postao prvak Jugoslavije sa sjajnom generacijom u kojoj su bili Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Mustedanagić i Bručić, a vodio ih je, jakako, Ćiro Blažević.
Tada je mitologija o "španerima" s Trešnjevke i iz Donjeg Grada, koju su u svojim tekstovima širili novinari Zvonimir Magdić, pokojni Darko Tironi i Tomislav Židak, u ovoj duši našla plodno tlo. Priča o "Dinamu", koji bi vladao da mu poslije Drugog svjetskog rata ukazom nisu poslali skoro cijelu ekipu u Beograd, jer su bili pod mahanom i igrali za vrijeme NDH, bila mi je nekako bliža od mitomanije o "Hajduku" koji se cijeli prebacio na slobodnu teritoriju i igrao sa saveznicima. Uostalom, utakmice iz pjesama Džonija Štulića bile su "Dinamove", i onda više nije bilo dileme. I još nešto: za "Dinamo" su, uglavnom, navijali Hrvati iz komšiluka, ljudi poput dobrog majstora Drage Ježeka, od kojeg sam prvi put čuo za Franju Maru Wolfla, "koji je s 40 metara mogao zabiti gol kad je htio". Čika Drago je bio zlatan čovjek i očev dobar prijatelj, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da mu bezrezervno vjerujem.
Roma i prekretnica
I trajalo je to godinama. Ma gdje bio, i šta god radio, uvijek sam jednim okom pratio šta rade u "Dinamu". I kad im je Tuđmanova propaganda promijenila ime u HAŠK "Građanski", kad se visoka pozicija u tom klubu mogla dobiti samo s iskaznicom HDZ-a, čak i kad su njihovi navijači postali ordinarni rasisti i napadali tamnopute igrače koji bi dolazili iz Afrike, sve to nije bilo dovoljno da do kraja prekrižim "Dinamo".
A, onda je puklo: otišli smo u Split, podržati "Hajduk" u jednoj od njegovih najvažnijih utakmica u posljednjih 20 godina, onu s "Romom", 27. novembra 2003. "Hajduk" je imao 0-1 iz prve utakmice i veliku šansu da prezimi u Evropi, a s druge strane je bila strašna "Roma", s Capellom na klupi, i Emersonom, Carewom, Walterom Samuelom i Cassanom na terenu. I? "Hajduk" je imao 1-0 sve do 85. minute, imao produžetke, onda je odbrana pogriješila pacerski, onako kako samo mali protiv velikih mogu pogriješiti i Cassano je srušio san. Trideset i šest hiljada ljudi na "Poljudu" je zanijemilo, a u meni se prelomilo: prekrižio sam "Dinamo", kao nekadašnjeg prijatelja koji je postao velika zvijezda a u duši ostao mali i isfrustriran, ili kao bivšu djevojku koja te ostavi a ne kaže ti pravi razlog, tako sam i ja bijes što nije prošao onaj za koga sam navijao odlučio iskaliti na "Dinamu".
A razloga za to je uvijek bilo: sve ove godine od osamostaljenja Hrvatske, širila se medijska slika o "Dinamu" kao nečem velikom i važnom, evropski relevantnom. Slika je, naravno, bila lažna i napuhana, "Dinamo" je redovno osvajao hrvatska prvenstva i redovno ispadao iz evropskih takmičenja, sudije su mu poklanjale bodove na "Maksimiru", u Osijeku, Rijeci, Splitu, i u Evropi bi svako malo bili podsjećani gdje zapravo jesu. Na kraju, "poklopio" ih je Zdravko Mamić, neka vrsta fudbalskog Milana Bandića, populist kojeg bi čovjek mogao zamisliti u raznovrsnim kriminalnim akcijama. Za sve to vrijeme, "Hajduk" se mučio, pokušavali su se naći modusi za njegovo preživljavanje, motali su se tu svakojaki tipovi – i sada su tu Kerum i Svaguša – ali donekle nije izgubio onaj duh zbog kojeg su ga ljudi toliko voljeli. Moglo bi se reći da je razlika između "Hajduka" i "Dinama" – motivacijska. Za "Hajduk" se uvijek igralo srčanije, kad bi gledao Gudelja, Holcera i danas Ibričića, vidjelo bi se da su spremni izgorjeti na terenu za svoj klub. S "Dinamom", barem naizgled, nije (bilo) tako. Možda je zato "Hajduk" bio uspješniji.
Zajec i prošlost
Ali, šta sad? Oba kluba će, najvjerovatnije, prezimjeti u Evropi. Na klupi "Dinama", u raljama prekupačko-nakupačkih talova gazde Mamića, i s mogućim gnjevom Bad Blue Boysa na leđima – sjedi Vahid. S hiljadu problema. Dio mase navijača će mu, poput primitivaca sa siteova poput "poskoka" prije ili kasnije spočitati laž da su mu braća učestvovala u pokoljima Hrvata, i psovati znate već kakvu majku. Tu je i san o "Dinamu" u Ligi prvaka. Kako biti protiv Vahida i "Dinama"? Nikako, barem u mom slučaju.
Jer, svačija sudbina je direktno povezana s detaljima iz biografije: tako je i s Vahidom koji je uvijek kad bi bio na korak do velikog uspjeha – u Jugoslaviji, u Lilleu, u Obali Slonovače, pa i u PSG-u – morao otići. A glavni pokretač novog, srčanog, preporođenog, evropskog "Hajduka" je Senijad Ibričić. Kako izabrati stranu?
Malo pred odlazak u Francusku, a poslije osvojenog Kupa 1981,Vahid Halilhodžić je otputovao u Zagreb. Ko zna je li tamo uopće pregovarao i šta je radio, ali otišao je na stadion "Dinama" i trenirao s njihovom ekipom. Tadašnji sportski sedmični list, "SN Revija" objavio je te fotografije i izgledalo je da će idol mostarskih navijača ipak na "Maksimir". No, od toga nije bilo ništa, i Vahid je na godinu otišao u "Nantes". U "Dinamo" se, eto, "vraća" nakon 28 godina, i sam bog zna u šta dolazi. Na klupi je zamijenio Velimira Zajeca, i u tome ima prst sudbine. Njih dvojica su kao igrači osvojili prvenstvo Evrope za mlade reprezentacije. Tada su dvojica igrača starijih od 21 godinu imala pravo igrati za mlađe selekcije. Zajec je trener kojeg je Mamić prije petnaestak dana smijenio, i na njegovo mjesto doveo drugog iz ove priče, Vahida Halilhodžića.
Velika noć
Sretno, Vahide! Vruć krompir si dobio, u to nema sumnje, ali pored svih zadataka koje si dobio, ostaje ti jedan, možda i najvažniji. Da onima koji su nekad smatrali "Dinamo" nečim bitnim, vratiš barem zrnce tih simpatija. Jer, iako Vahid nema veze sa sukobima Armije BiH i HVO-a, već su mu lijepili etikete. Tako mu je uz posao pripala i misija da barem simbolički približi ta dva svijeta. Dogodi li se da mu uspije, još će se jednom upisati u povijest. Živimo u iracionalnom svijetu, punom nerazjašnjenih detalja, opterećenom nepotrebnim naslagama. Ako je Vahid Halilhodžić neko ko ih treba skinuti – a fudbal je već dugo puno bitnija stvar od igre jedanaest protiv jedanaest – onda mu u tome treba pomoći.
U velikoj noći hrvatskog klupskog nogometa, zapišimo da je bio četvrtak, 18. 8. 2010. "Hajduk" je na "Poljudu" dobio rumunsku "Unireu" sa 4-1, uz dva pogotka i asistenciju Senijada Ibričića, a "Dinamo" je u debiju Vahida Halilhodžića na klupi u Gyoru dobio 0-2 istoimeni mađarski klub. Utakmicu sam gledao u jednoj kafani na Čengić-Vili, poznatom sastajalištu fudbalskih bolesnika. Baš svi su pozdravili dobre igre hrvatskih klubova. Je li takvu ili sličnu scenu moguće vidjeti u drugim gradovima na Balkanu? Nisam do kraja siguran. Možda je Sarajevo u tome posebno jer nam ništa drugo nije preostalo, ali sam konačno bio i malo ponosan. Kad već ne mogu za nas, neka naši igrači pobjeđuju za druge. U ovom slučaju to su bili komšije. I neka. Neke od prvih kavgi, koje su prerasle u rat, imale su za povod fudbalske utakmice. Nekako bi pravedno bilo da se uz fudbal i izmire. Za dobro svih nas.
I još jedno jednostavno pitanje. Zašto kablovske televizije samo u Sarajevu zatamnjuju sportske programe koji se emituju na hrvatskim televizijama? To je već odavno degutantno, ali odgovora nema. U Travniku i Mostaru, u Banjoj Luci i Kiseljaku, u Livnu i u Nevesinju, utakmice su se mogle gledati na kablovskim televizijama. U Sarajevu – ne! Vrijeme je da se i tom besmislenom treniranju monopola stane ukraj. Bez obzira na cijenu. Platit ćemo te prijenose, kablovašima i HRT-u, kome treba, ali dajte nam te utakmice. Zaslužili smo ih!
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
Pregovara se o uspostavi novih linija na Aerodromu Sarajevo, fokus je na ovim gradovima
