Ustavni sud BiH odlučio u korist Bejtulaha i Jakupa u sporu protiv RS-a zbog miniranja kuće 1993. godine

Apelanti (u daljem tekstu Bejtulah Ilijazi i Jakup Ilijazi) su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske - Ministarstva unutarnjih poslova Banja Luka i Općine Bosanska Gradiška.

Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici kuće koja se nalazi u Bos. Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovici 1993. godine nepoznati počinitelji eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti. Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani napustiti Bos. Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji.

Kada su apelanti poslije rata došli u Bos. Gradišku, ustanovili su da nije sačinjen zapisnik o uviđaju o ovom događaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u, ni u tužilaštvu ni u sudu. Općepoznata je stvar da je iste noći, na isti način, srušeno još šest susjednih kuća.

Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti koji se nalaze ispred same zgrade Policijske stanice u Bosanskoj Gradišci. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršile osobe koje su bile na radnoj obvezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.).

Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuće u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja, već da je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni spriječiti. Iako je, prema ustroju Republike Srpske, to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine putem svojih tijela vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti.

Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinitelji. Naveli su da su u više navrata tražili izvadak iz službenih evidencija ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno te da im je usmeno priopćeno da ova postaja nema nikakva saznanja o tom događaju.

Između ostalog navodi se i da je policijska stanica aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se također nalazi u Bos. Gradišci, ali ih nije obavijestila u vezi s onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.

Nakon toga Policijska stanica Bos. Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da u vezi s njegovim zahtjevom od 15. aprila 2005. godine ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj o miniranju kuće Bejtulaha Ilijazija, koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio 1993. godine.

Presudom Osnovnog suda u martu 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u februaru 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Na kraju, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje Ustava BiH i Evropske konvencije i prava na imovinu te uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke Vrhovnog i Okružnog suda, koje su donesene nakon odluke Ustavnog suda, ponovno ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog odluke Ustavnog suda i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan, jer je vođen na štetu apelanata.

Kompletna odluka Ustavnog suda BiH se može pronaći na linku ovdje.