Učiteljica Sabira Mićanović: Teško je bilo doći do ranjenih duša djece Srebrenice
Sabira Mićanović je u julu 1995. godine radila kao učiteljica u Osnovnoj školi Brčanska Malta, a u razgovoru za Klix.ba prisjetila se da je u vrijeme proboja Srebreničana na slobodnu teritoriju u vojnoj bazi Dubrave kod Tuzle formirano šatorsko naselje koje je u tom trenutku raseljenim osobama predstavljalo jedini krov nad glavom.
"Imam mnogo godina, ali nikada neću zaboraviti dane od 11. jula pa nadalje, kada su došle žene i djeca iz Srebrenice, a muških članova nije bilo. Tad je formirana jedna grupa prosvjetnih radnika kako bi ih prihvatili i radili s njima i umanjili muke i strašne događaje kroz koje su prošli", riječi su kojima je Mićanović započela svoju priču za Klix.ba.
Vjerovali da su im očevi živi
U Dubrave je stigao veliki broj djece s različitim traumama, a sam proces adaptacije trajao je izuzetno dugo.
Mićanović se prisjeća da su neki od mališana bili uplakani, drugi nedovoljno odjeveni, a pored velike tuge koju su sa sobom ponijeli, u stanju šoka svima im je zajedničko bilo da nisu željeli pričati.
Svjesni su bili da su odvojeni od svojih očeva, ali ni slutili nisu da ih žive više nikada neće vidjeti.
"Izuzetno teško je bilo doći do njihovih ranjenih duša. Na neki način su bili izgubljeni, ali mi smo im pokazali da zaista suosjećamo s njima te da ono što osjećaju u potpunosti razumijemo. Prva dva do tri dana samo su šutjeli, a rijetki su izgovarali samo svoje ime. Kako su dani prolazili, tako smo ih postepeno uspjeli oslobađati stanja u kojem se nalaze", pojašnjava Mićanović.
Improvizovane učionice su se nalazile u malim bijelim šatorima, a UNHCR je za odvijanje nastavnog procesa donirao školski pribor, odnosno materijal za crtanje i slikanje, kao i razne igračke.
Svoju tugu i bol djeca su iskazivala kroz crteže koji će našoj sagovornici ostati u sjećanju do kraja života.
"Zamislite kakav je osjećaj kada djeci dajete 12 flomastera ili bojica, a oni crtaju samo crnom bojom. Pored te boje na crtežima su preovladavali plamen i dim kako bi prikazali kako gore njihove kuće. Moram vam priznati da u početku nisu koristili crvenu boju. Bilo je teško prodrijeti u njihove lijepe i suptilne duše, ali mi smo kroz taj rad uspjeli da od tih crnih krovova i dima oni počnu crtati crvene krovove i kuće sa cvijećem kakvih danas u Srebrenici ima, što je veoma bitno", nastavlja ona.
Zbog svih nedaća koje su joj se dogodile prije pada Srebrenice 1995. godine, Mićanović ističe da je ove mališane s kojima je svakodnevno bila u bliskom kontaktu na poseban način razumjela.
"Prije majke, koja je preminula nedugo nakon dolaska Srebreničana u Tuzlu, 1992. sam izgubila oca, a dvije godine kasnije i muža, tako da sam bila puna posebnog osjećaja za te ljude koji su izgubili apsolutno sve. U tom periodu, pored mene, takvi su morali biti svi, jer samo takvi ljudi, koji imaju sposobnost empatije, mogu s njima razgovarati i komunicirati, a vjerujte da je bilo teško", nadovezuje se Mićanović.
Snagu, hrabrost i izdržljivost djece koja su prošla mnoge strahote sa svega nekoliko godina života, ova tuzlanska učiteljica koja je danas u penziji ni sa čim ne može porediti.
Priča koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim
U posebnom sjećanju ostali su joj u to vrijeme devetogodišnji brat i nešto starija sestra kojima je pred njihovim očima, na kućnom pragu, ubijen otac, a nedugo nakon ove tragedije i majka je preminula od tuge.
U Dubrave su stigli sami, a Mićanović nam priča da su sa sobom donijeli stravičnu priču koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
"Ja sam slušala tu priču i naprosto nisam mogla vjerovati da ljudski um može i pomisliti da nešto takvo učini. Oboje su nakon izvjesnog perioda smješteni u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, završili su osnovnu i srednju školu, a potom i fakultet. Želim istaći njihovo prevazilaženje bola i snagu da uspiju u životu, jer, danas kada ih pogledam, ili kada me sretnu, ne mogu vjerovati da su to ona djeca koja su bila izgubljena u bolu, jadu i čemeru, ali su uspjeli i to je najbitnije. Oni su oživjeli poruku da se nikada ne zaboravi, ali da se mora živjeti dalje", navodi sagovornica portala Klix.ba.
Prosvjetni radnici koji su u to vrijeme radili u vojnoj bazi Dubrave uz pedagoško-prosvjetni rad uspjeli su na neki način nevine Srebreničane primaknuti sebi, pomoći im da prevaziđu strahote koje su ih zadesile, ali i pripremiti za sve ono što je predstojalo.
Mićamović na kraju kaže da joj je posebno drago da je skupa sa svojim kolegicama od te djece uspjela stvoriti armiju mladih ljudi koji će uvijek biti snaga Bosne i Hercegovine.
Danas su to odrasli ljudi koji su stasali u uspješne ljekare, prosvjetne radnike, trgovce, a neki imaju i svoje privatne firme, na što je naša sagovornica izuzetno ponosna.
