Na svečano ukrašenoj željezničkoj stanici okupio se neviđen svijet, na binu se penju gradonačelnik i car, a narod plješće i propinje na prste. Mujaga Komadina ih ne vidi, ni pratnju, domalo ni cara, zabavio se stranicom krasnopisne besjede, preslišava se, priprema da izgovori što tečnije. Nasta tajac, uobičajen pred besjedu, tada iskorači gradonačelnik i u času pobrka red zadatih riječi. Ispreplele se čudesne riječi, pobrkao početak. Zaboravio besjedu. Muči se prisjećanjima. Muči. Zaboravio. Dječačkim izrazom lica podiže pogled do carske krune, pa otpoče krupnim glasom: —Care, Franjo! Jebeš mi mater, ako mi nije milo što si došao u Mostar. Dobro nam došao! Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu. Nije običaj grada da drugovjernici učestvuju u sahrani. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sultanom, pio bir sa ćesarom i vino sa kraljem. Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišlja

"...najkapitalnije Mujagino građevinsko djelo..." da on nije bio arhitekt ili gradonachelnik? Austrija je izgradila banju u MO, a sticajem okolnosti je izvjesni Mujaga bio gadonachelnik.

to je staro hrvatsko prezime