Treći entitet između "besmislenog" i platforme za očuvanje vlasti

Najnoviji zaokret Dragana Čovića izgleda ovako: 14. novembra, nakon sjednice HDZ-a, lider te stranke izjavio je da je “besmisleno pričati o trećem entitetu, jer to nije u skladu s Ustavom”.

Samo sedam dana kasnije, na obilježavanju 30 godina Dejtonskog sporazuma u Mostaru, iz istih usta stiže potpuno druga priča – o “konsocijacijskom federalizmu” i tri entiteta kao modelu budućeg uređenja Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu se Ustav nije promijenio. Promijenio se samo politički interes i publika kojoj se govori.

Sedam dana, dvije suprotne poruke

Hronologija je važna, jer pokazuje da se ne radi o nekoj sitnoj korekciji izjave, nego o suštinski suprotnim porukama.

14. novembar – nakon sjednice HDZ-a, Čović poručuje da je besmisleno uopće razgovarati o trećem entitetu, jer to “nije u skladu s Ustavom BiH”. Naglašava da se moraju iscrpiti sve mogućnosti koje daje postojeći dejtonski okvir. Poruka je jasna: treći entitet je i politički i pravno nerealna tema.

22. novembar – na svečanosti u Mostaru, isti političar govori da je “već duže vrijeme” potrebno mijenjati Ustav BiH kako bi se, kroz nešto što naziva “konsocijacijskim federalizmom”, osigurala jednakost tri naroda. Kao rješenje nudi tri entiteta, navodeći da bi se na taj način postigla ravnoteža i stabilnost države. Pregovore s Evropskom unijom vidi kao platformu na kojoj bi se ta promjena mogla ugrađivati u budući ustavni poredak BiH.

U razmaku od sedam dana Čović tako uspijeva da treći entitet definiše i kao “besmislen” i “protuustavan”, ali i kao poželjan model budućeg uređenja. To nije pitanje nijansi, već otvorena kontradikcija.

Šta stvarno kaže Ustav BiH

Ustav Bosne i Hercegovine, sadržan u Aneksu IV Dejtonskog sporazuma, vrlo je jasan: BiH je uređena kao država koja se sastoji od dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske. Status Brčko distrikta dodatno je definiran kasnijim amandmanima i arbitražnim odlukama, ali ni u jednom dijelu se ne spominje postojanje trećeg entiteta.

Dakle, svaka priča o BiH sa tri entiteta nije sitna reforma, nego radikalna izmjena temeljne ustavne arhitekture. To podrazumijeva formalnu promjenu Ustava dvotrećinskom većinom u Parlamentarnoj skupštini BiH, politički dogovor preko entitetskih i nacionalnih linija, te faktičku spremnost da se otvori Dejtonski sporazum.

Zato je Čovićeva izjava od 14. novembra – da je besmisleno govoriti o trećem entitetu jer je “neustavan” – bila tačna. Problem je što se on sedam dana kasnije ponaša kao da tu izjavu nikada nije dao, i kao da je dovoljno proglasiti tri entiteta “europskim modelom” pa da ustavno pravo prestane važiti.

EU put i tri entiteta – dva različita smjera

Još je problematičnije to što je priča o tri entiteta upakovana u narativ o evropskom putu BiH. Čović je u Mostaru rekao da bi pregovori s Evropskom unijom mogli poslužiti kao platforma za preustroj države u tri entiteta, navodno radi efikasnosti i ravnoteže među narodima.

Međutim, zvanični dokumenti EU govore nešto sasvim drugo.

U Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo jasno stoji da Ustav i izborni sistem BiH sadrže elemente diskriminacije i da ih je potrebno mijenjati kako bi svi građani – bez obzira na etničku pripadnost – mogli ravnopravno učestvovati u političkom životu, u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić–Finci, Zornić, Pilav, Šlaku, Baralija…).

U najnovijim izvještajima Komisija ponavlja iste poruke: prioritet su depolitizacija etničkih kvota tamo gdje one proizvode diskriminaciju, jačanje pojedinačnih prava, te vladavina prava i funkcionalne državne institucije.

Drugim riječima, Evropska unija od BiH traži manje etničkih barijera i manje veza između teritorije, etničke pripadnosti i političkih prava, a ne uvođenje novih etničkih entiteta. Zagovarati tri entiteta kao evropski model znači ili ne razumjeti evropski pravni okvir – ili svjesno pokušati prodati staru etno‑teritorijalnu matricu kao nešto što ona nije.

Zastarjela platforma za očuvanje vlasti, upakovana kao “jednakopravnost”

Ako se Čovićeva priča spusti na zemlju, ispod pojmova poput “konsocijacijskog federalizma” i “ravnoteže između tri naroda” stoji zapravo vrlo stara i vrlo jednostavna platforma:
očuvati i po mogućnosti uvećati postojeće poluge moći etnonacionalnih elita, a sve to prodati kao borbu za jednakopravnost naroda.

U tom smislu priča o trećem entitetu otkriva se kao zastarjela, grubo etno‑teritorijalna matrica iz devedesetih, nespretno prepakovana u savremeniji rječnik. Dok Strasbourg i Bruxelles godinama poručuju da BiH mora smanjiti etničke barijere i otvoriti politički sistem svim građanima, bez obzira na etničku oznaku, ovdje se i dalje crta nova etnička granica kao navodni uslov stabilnosti.

Posebno je ironično što se sve to radi u ime “ugroženog hrvatskog naroda”, iako hladne brojke govore da Hrvati u BiH imaju institucionalnu težinu znatno veću od svog udjela u stanovništvu.

Prema popisu iz 2013. godine, Hrvati čine oko 15,4% stanovništva BiH.

Istovremeno, u najvažnijim državnim i entitetskim tijelima situacija izgleda ovako:

Predsjedništvo BiH ima tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata biranog s teritorije Federacije BiH te jednog Srbina s teritorije RS. Hrvati dakle imaju trajno rezerviranu jednu trećinu kolektivnog šefa države. Pri tome HDZ godinama ne problematizira samu činjenicu da je mjesto ustavno rezervisano za Hrvata, nego insistira da je “legitiman” samo onaj Hrvat koji dolazi iz političkog bloka okupljenog oko HDZ‑a. Svaki put kada birači izaberu kandidata hrvatske nacionalnosti iz druge partije, kao u slučaju Željka Komšića, ta se pozicija proglašava “otetom” i “nametnutom”. Na taj način se zahtjev za “jednakopravnošću” pretvara u zahtjev za praktičnim monopolom jedne stranke nad ustavno rezervisanom funkcijom i negira se politički pluralizam čak i unutar samog hrvatskog korpusa.

U Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH sjedi 15 delegata: po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba. Opet, hrvatski klub ima trećinu mjesta, jednako kao i bošnjački i srpski, bez obzira na demografski omjer.

U Domu naroda Federacije BiH hrvatski i bošnjački klub imaju isti broj delegata, uz vrlo snažan veto‑kapacitet na sve ključne odluke, što je dodatno naglašeno i nakon posljednjih intervencija visokog predstavnika u izborna pravila.

To je, objektivno, vanproporcionalna institucionalna zastupljenost u odnosu na demografsku težinu, rezultat političke odluke da se tri “konstitutivna naroda” postave u formalno jednak položaj, bez obzira na brojnost. Venecijanska komisija u svojim mišljenjima upravo na to ukazuje kao na izvor “distorzija” između principa jednakog predstavljanja konstitutivnih naroda i načela proporcionalnosti stanovništva.

Sam po sebi, taj dogovor može biti legitiman. Ono što ga čini problematičnim jeste činjenica da se, uprkos svim tim polugama, hrvatska politička elita uporno predstavlja kao potpuno obespravljena – i da rješenje vidi ne u odgovornijem korištenju postojeće moći, nego u crtanju nove etničke jedinice.

Kada se sve to spoji sa stanjem na terenu u tzv. “hrvatskim sredinama” – masovnim odlaskom mladih, lošom infrastrukturom, partijskom kontrolom javnih preduzeća, klijentelizmom i osjećajem besperspektivnosti – teško je izbjeći zaključak da taj politički projekt prije svega služi očuvanju vlasti onih koji je već imaju, dok je narod u čije se ime govori uglavnom sredstvo u toj priči, a ne cilj.

Treći entitet, u načinu na koji ga danas zagovara Čović, zato manje liči na ozbiljnu viziju budućeg ustavnog poretka, a više na zastarjeli obrazac vladanja: prvo osiguraj što je moguće više etničkih poluga moći, pa onda kroz priču o “jednakopravnosti” objasni zašto je sve to navodno u interesu onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem.

Dvostruki odnos prema međunarodnoj zajednici

Još jedan detalj iz mostarskog govora ogoljeno pokazuje prirodu ove političke platforme: odnos prema međunarodnoj zajednici.

Čović je tom prilikom rekao da je Ured visokog predstavnika “davno trebao napustiti BiH” i da je vrijeme da domaći političari preuzmu odgovornost. Istovremeno, dodao je da će, ako domaći akteri ne postignu dogovor o njegovom modelu tri entiteta, biti “prisiljeni tražiti pomoć međunarodnih partnera”.

Dakle, međunarodna zajednica je nepoželjna i “tutor” kada insistira na vladavini prava, presudama sudova i ograničavanju etno‑političkih eksperimenata, ali je itekako dobrodošla kao instanca kada bi trebala poslužiti kao buldožer za preferirano političko rješenje koje domaći političari ne mogu ili ne žele dogovoriti.

To nije principijelan stav o suverenitetu, nego krajnje selektivan odnos: prihvatljiva je samo ona međunarodna pomoć koja radi u korist uskog političkog projekta. Sve ostalo je “nametanje”.

Treći entitet kao stalna ucjena, a ne stvarni plan

Ovo, naravno, nije prvi put da se priča o trećem entitetu vraća na političku scenu kada zatreba dodatni pritisak.

Čović je 2021. u intervjuu za Klix.ba izjavio da bi, da je želio treći entitet, “već dobio treći entitet”, sugerišući da je to karta koju može izvući kad god poželi.

Ranije je treći entitet povezivao s navodnom “neodgovornom politikom Bošnjaka”, sugerišući da će upravo takva politika “proizvesti” treći entitet. S druge strane, znao je govoriti i da “drugi stalno pričaju o trećem entitetu, a ne Hrvati kojima bi to trebala biti tema”, nastojeći se distancirati od ideje kada to odgovara međunarodnim sagovornicima.

Obrazac je uvijek isti. Kada treba biti “konstruktivan partner” u vlasti – treći entitet je “besmislen” ili “nije tema”. Kada treba pojačati pregovaračku poziciju oko Izbornog zakona, raspodjele funkcija ili trenutnih koalicija – treći entitet se vraća kao ozbiljna opcija ili latentna prijetnja.

Mostarski govor savršeno se uklapa u taj obrazac. Treći entitet više liči na stalnu ucjenu i politički rekvizit nego na ozbiljan ustavnopravni projekat.

Ko, zapravo, snosi odgovornost?

Možda pravo pitanje glasi: ako su tri entiteta jedini način da Hrvati budu istinski ravnopravni, šta se radilo proteklih dvadeset i više godina u okviru postojećeg sistema u kojem HDZ ima toliku moć?

HDZ je gotovo dvije decenije kontinuirano dio vlasti u Federaciji BiH i na nivou države, uz dominantnu poziciju u kantonima i općinama s hrvatskom većinom. Ima izuzetan utjecaj nad javnim preduzećima, obrazovnim i zdravstvenim institucijama, kulturnim i medijskim sistemom u tim sredinama.

Ako uprkos svemu tome hrvatski građani i dalje masovno napuštaju zemlju, a ključne sredine stagniraju ili propadaju, teško je ozbiljno tvrditi da je glavni problem – manjak entiteta. Mnogo je logičnije zaključiti da je problem način na koji se postojeća politička moć koristi, a ne to što je navodno nema dovoljno.

Naravno, Čović u svojim nastupima o tome ne govori. Mnogo je lakše objasniti sve “nikad realiziranim” trećim entitetom nego preuzeti odgovornost za stanje u stvarnim zajednicama kojima vladaš.

Šta bi bio stvarni “europski iskorak” za BiH?

Država koja se trideset godina nakon rata i dalje primarno bavi mapama entiteta i “unutrašnjim preustrojima”, umjesto borbom protiv korupcije, jačanjem pravosuđa i poboljšanjem kvaliteta života, nije država koja ozbiljno ide prema Evropskoj uniji – to je država koja kruži oko svoje traumatične prošlosti.

Stvarni evropski iskorak za BiH bio bi: Ustav i izborni sistem koji smanjuju, a ne povećavaju diskriminaciju, institucije koje funkcionišu bez stalnih etničkih blokada, pravosuđe koje ne dijeli predmete po partijskim linijama, javna preduzeća koja nisu partijski plijen, te političke elite koje se bave školama, bolnicama i radnim mjestima, a ne novim etničkim kartama.

Treći entitet – u bilo kojoj od varijanti koje se posljednjih godina stidljivo ili otvoreno spominju – ne rješava nijedan od ovih problema. Naprotiv, on je još jedan sloj betona preko iste pukotine: učvršćuje etničke okvire u kojima se svaka odgovornost rastapa u kolektivne narative o “ugroženosti”.

Između “besmislenog” i brutalno iskrenog

Ako bi se moralo birati između dvije Čovićeve rečenice u razmaku od sedam dana, ona od 14. novembra – da je besmisleno pričati o trećem entitetu jer nije u skladu s Ustavom – bliža je pravnoj i političkoj realnosti BiH.

Ono što je rekao sedam dana kasnije u Mostaru bliže je, pak, istini o političkoj platformi: da se radi o zastarjeloj, više puta prepakovanoj matrici očuvanja vlasti, u kojoj je “jednakopravnost naroda” prije svega slogan iza kojeg se krije borba za dodatne poluge moći, a ne stvarna briga za svakodnevni život ljudi – Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih ostalih – koji iz ove zemlje odlaze bez obzira na to kojoj naciji formalno pripadaju.

Treći entitet u toj priči nije rješenje. On je simptom.
Simptom politike koja nikada nije naučila da ravnopravnost naroda ne znači vječno crtanje granica, nego gradnju institucija u kojima nijedan građanin ne trpi zato što ima “pogrešno” ime ili političku pripadnost.