Tražiš sve, dobiješ nešto: HDZ i SNSD radikalnim zahtjevima dobijaju ustupke, dok su probosanske stranke u defanzivi

Jedna od ovih taktika je pregovarački trik s jednostavnim konceptom - maksimalistički zahtjevi kojim će se doći do ustupaka, a koji će biti predstavljeni kao kompromis.

Koliko god ovaj koncept bio jednostavan, njegovu efektivnost je pokazala poslijeratna historija BiH, a naročito u kontekstu političkog djelovanja SNSD-a i njihovog predsjednika Milorada Dodika.

SNSD traži ukidanje svih odluka visokih predstavnika, ali znaju da to neće dobiti

Dodik i njegovi politički istomišljenici su, nakon što je visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt podnio ostavku, javno iznosili zahtjev da se trebaju poništiti sve prethodne odluke visokih predstavnika u našoj zemlji.

To je svakodnevna poruka aktera poput članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, bivše v.d. predsjednice RS-a Ane Trišić-Babić i državnog ministra Staše Košarca, kao i samog Dodika.

SNSD je, naravno, svjestan da je ispunjenje ovog zahtjeva nemoguće, ali to nije cilj ove stranke. Cilj je, naravno, da se ponište oni zakoni i rješenja koja je nametao Schmidt, jer je na osnovu jednog od njih Dodik i osuđen, a samim tim i uklonjen s političke pozicije koju je obnašao.

Sporan je i Zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina, koji je nametnuo Schmidtov prethodnik Valentin Inzko, a Dodik bi rado vidio i ukidanje ovog zakonskog rješenja.

Ovo nije prvi put da SNSD koristi ovakve taktike, ali je to davalo i uspjeha u prošlosti. Iznošenje maksimalističkih zahtjeva je ranije često dovodilo do toga da se daju ustupci SNSD-u i Dodiku, a koje međunarodna zajednica predstavlja kao kompromisno rješenje.

HDZ ne zaostaje zahtjevima, ali zaostaje uspjehom

Da SNSD ne bi bio usamljen u korištenju ovakvih taktika pobrinuo se HDZ, koji po dobro ustaljenoj matrici već nekoliko izbornih ciklusa počinje s "ubacivanjem" ideje trećeg entiteta u javnost, a da su svjesni da je ispunjenje ovog zahtjeva ravno nemogućem.

Međutim, poenta ovog zahtjeva je da se rješenja koja su istinski važna HDZ-u, a primarno se to odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH, predstave kao kompromisna i da pritisak pređe na stranke sa sjedištem u Sarajevu, koje bi to trebale da prihvate.

Ipak, SNSD je značajno uspješniji, kroz historiju, od HDZ-a u ovom kontekstu. Izmjene Izbornog zakona, pa i Ustava BiH, koje traži Čović su i dalje neispunjene, bez obzira na kampanju koja se na ovom pitanju vodi godinama unazad.

S druge strane, SNSD je uspio "progurati" neke od svojih zahtjeva i često uspijeva primorati međunarodnu zajednicu na koncesije i ustupke.

Tako je, između ostalog, Dodik sebi uspio osigurati ukidanje američkih sankcija, tako što je pod plaštom "borbe za nezavisnost RS-a" ušao u otvoreni sukob s državnim institucijama, iz kojih je izašao bez formalne pozicije i sa presudom, ali i sa značajno manje pritiska na leđima svoje stranke.

Dakle, jasno je da su taktike HDZ-a i SNSD-a, kada su u pitanju stvari od njima suštinske važnosti, identične, s tim da je SNSD nešto otvoreniji, jer se predsjednik HDZ-a Dragan Čović ponekad čak i javno ograđuje od radikalnijih rješenja, iako ih "guraju" njegove stranačke i koalicione kolege.

Defanziva kao (pogrešan) odgovor

Dok traje ofanziva HDZ-a i SNSD-a koristeći ove taktike iznošenja maksimalističkih zahtjeva, najčešći odgovor stranaka koje sebe opisuju kao probosanske je defanzivan.

Bilo da je riječ o strankama iz vlasti ili opozicije, odgovor se sastoji od toga da će se "braniti principi i crvene linije", ali se to često završi prihvatanjem ustupaka koji se nameću kao kompromisi, ali su ustvari ispunjavanje ključnih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a.

Naravno, okolnosti za stranke iz Sarajeva s jedne, i HDZ i SNSD s druge strane, nisu iste, pa samim tim nisu identične i njihove mogućnosti.

Ipak, logika nalaže da se otvori pitanje: Da li je jedini način dolaska do političkih pobjeda u BiH, za koje evidentno treba pritisak ili podrška međunarodnih aktera, dizanje tenzija i maksimalistički zahtjevi?

Ako praksa HDZ-a i SNSD-a kaže da je to efektivan način ispunjavanja ciljeva, onda je legitimno pitati zbog čega to stranke koje sebe nazivaju probosanskim ne koriste. Imati efektivan način vođenja politike koji iza sebe ima rezultate u praksi, a ne koristiti ga, je ravno odustajanju, ili barem vođenju borbe bez realne šanse za veći uspjeh.