Svjedoci, prijeratni mještani Dogloda, ispričali su kako je napadu srpskih snaga prethodilo granatiranje naselja i djelovanje tenkova iz pravca Bojnika, nakon čega su muškarci nesrpske nacionalnosti zarobljeni i zlostavljani, određen broj njih je ubijen, a nekima se otada gubi svaki trag.
U tim dešavanjima ubijen je suprug svjedokinje Jelene, Anto Bradara, a dvojica sestrića svjedoka Kramara, Vladimir i Radislav Mađura odvedeni su i o njihovoj sudbini nije se znalo ništa do trenutka ekshumacije i identificiranja njihovih posmrtnih ostataka nakon okončanja rata.
Svjedocima je poznato kako su onda stradali i njihove komšije Božo i Zdravko Bagarić (otac i sin), Niko Bradara, te izvjesna Blaženka i starica Nuna Čengić, koje su ubijene na kućnom pragu.
Svjedokinja Jelena Bradara kazala je kako je "kritičnog dana" bila u podrumu kuće Bože Bagarića u kojem se sklonilo oko pedeset mještana nesrpske nacionalnosti, te da su muškarci izvedeni, među kojima i njen suprug, a žene i djeca ostali zatvoreni u podrumu.
Ova svjedokinja nije poznavala optuženog Berjana, ali je čula za njega, kao i za to kako je on (optuženi) bio "glavni". Također je čula kako je optuženi na dan napada bio na tenku i pucao.
Svjedok Sretko Kramar potvrdio je navode iz iskaza sestre Janje Mađure (saslušana na prošlom ročištu) koji su se odnosili na sudbinu njenih sinova Vladimira i Radislava.
Kazao je kako su ga srpski vojnici maltretirali, tražeći novac, te da im je njegova supruga predala oko 3.500 DEM i određenu svotu šilinga koje je čuvala u čarapi, nadajući se da će to ishoditi puštanjem njegovih sestrića.
Ostatak njegovog svjedočenja odnosio se na opće okolnosti koje su vladale prije napada na Doglode. Svjedok je kazao kako su u to vrijeme postojale mjesne straže i pet ili šest barikada, ali da nije bilo sukoba.
Svjedok Kramar naveo je kako su optuženog Berjana od početka rata zvali "vojvodom", ali nije mogao precizirati da li je on bio komandant srpskih vojnih formacija u Doglodima.
Nakon spomenutih dešavanja preostalo hrvatsko stanovništvo Dogloda izmješteno je u Kiseljak 14. septembra 1992. godine.
Prema tužbenim navodima, Berjan je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od aprila 1992. do kraja 1993. provodeći politiku SDS-a i srpske općine Ilidža u stvaranju etnički čistih prostora, lično sudjelovao u naoružavanju srpskog stanovništva u naselju Doglodi od kojih je formirao oružanu vojnu formaciju - četu u sastavu 1. pješadijske ilidžanske brigade.
Optužnica ga tereti da je u svojstvu komandira čete, kao pripadnik srpskih oružanih formacija, lično izdavao naredbe, i sam učestvovao u nezakonitom lišavanju slobode, protjerivanju, mučenju i nečovječnom postupanju i pljački imovine nesrpskog stanovništva naselja Doglodi i Bare, općina Ilidža-Sarajevo, te naređivao likvidacije civila i ratnih zarobljenika.
Također se tereti za nezakonito formiranje radnog voda od preostalog stanovništva hrvatske nacionalnosti, postupajući na taj način suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata.
Među ostalim, Berjan je, kako se navodi, lično predvodio i komandovao svojom jedinicom u oružanom upadu na nebranjena područja naselja Dogloda i Bara i na stanovništvo ovih naselja, a koja su odranije bila u okruženju srpskih oružanih formacija.
Optužnica protiv Berjana potvrđena je 30. oktobra 2006.
Borislav Berjan, po zanimanju policajac u penziji, nalazi se u pritvoru KPZ Sarajevo od 31. maja 2006. godine.
Nastavak glavnog pretresa u ovom predmetu zakazan je za 20. i 27. februar, te za 6. mart.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Trener Crvene zvezde "opleo" po Feđi Dudiću: Kao stranac pokazuje veliko nepoštovanje
