{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Šteka plavog Waltera

S
14.1.2011. u 14:19
0
33
Šteka plavog Waltera
0
Šteka plavog Waltera
Kad sam se prošli put javljala, obećala sam napisati sjećanje na jednu šteku plavog Waltera. Onda sam čitala neke od komentara na moj tekst pa reko – što džaba uzimaš prostor, ovdje ima tako pametnih ljudi, oni će pisati bolje, a tebi lakše čitati nešto lijepo nego pisati nešto bez veze... Čekaj, čekaj, i... ništa. Pa da ja ipak ispunim obećanje.
Za sve nas koji smo proživjeli i preživjeli, rat je imao i neke dobre strane. Naučio nas je (pa smo brzo zaboravili) kako komad hljeba, jedan krompir, glavica luka, komadić sapuna i slično mogu biti pravi luksuz, kako znaju usrećiti... A tek cigareta pušaču!

Kad god bih došla do cigarete osjećala sam se kao vladar. U principu ne volim ni od koga nešto tražiti, kamoli moliti, a znalo se desiti da se nacajdarim na prozor moje ordinacije i svakog živog ko prođe a podigne glavu, stavljajući kažiprst i srednji prst u položaj u kome se drži cigareta pitam poznate i nepoznate imaju li ih... Nerijetko se i znalo desiti da se neko popne i daruje mi jednu, dvije, čak i tri.

Jedan policajac, Šaćir mu bilo ime, jedva me znao a jedan dan mi donio pet-šest smotanih cigara. Kaže - ja nisam pušač, zamolio jarana da ti smota... I taj dan Šaćir poginuo, a ostaće živ u mome sjećanju dok i ja živim...

Kad baš niotkud nisam mogla neku iskamčiti, naša spremačica mi je u papir zamotavala neke suhe trave, ma "cigare" debele ko prst, a dime gore nego ćiro.

Jedan dan mi reče kolegica da u hitnoj jedna medicinska sestra prodaje cigare. Ja brže-bolje dolje, znam je po viđenju, ona sjedi, piše nešto u protokol, u ruci joj zapaljena cigareta, a na stolu ispred kutija Ronhilla i upaljač. Meni se oči zacaklile k'o narkomanu i sva nekako ozarena kažem: "Molim vas lijepo za jednu cigaretu." Ona podigne pogled koji bi mogao upucati da duže traje, ni riječ jednu ne progovara samo uzima kutiju i upaljač, stavlja ih u svoj džep mantila i nastavlja pisati. Jadnije se u životu nisam osjećala. (Iza rata je došla do mene da me zamoli za uslugu, uradila sam trostruko više nego je tražila i pri tom se divno osjećala, kao da sam sa sebe saprala nešto prljavo).

Kad, sad će te čut'. Ja jedan dan došla kući, a na stolu stoji šteka, jest, dobro ste vidjeli - cijela šteka plavog Walter Wolfa i čak 200 grama prave kafe (pili smo ječam cijelu vječnost, bila zaboravila okus kafe). Zijanila se, skoro obandačila, pitam djecu, a sve mislim da mi se priviđa i pipam onu šteku, - otkud ovo?

Sin se smije, ma ono baš od srca i kaže: "Donio Ahmet (naš prijatelj) tati da tugu blaži."

"Kakvu tugu, mili sine?"

"Što si ti imala prelom baze lobanje."

Onda sam se i ja počela smijati, mada je humor crn, teško da crnji može biti.

Naime, dan prije sam trebala na teren u ratnu bolnicu, bila sam, koliko znam jedina žena ljekar u VII korpusu. Direktor nikako nije dozvoljavao jer je trajala epidemija trbušnog tifusa, a ja jedini mikrobiolog u kantonu... Helem, džip koji je vozio ekipu se strmeknuo u neku jarugu i neka druga Nura (koju nisam poznavala) iz garnizona zadobila prelom baze lobanje.

"Neko zvoni", priča mi sin, "ja otvorim a Ahmet se naslonio na zid bijel jednako kao i taj zid i potpuno smušen kaže - Daj ovo tati. Ja klimnem, a on dodaje – jel ti mama kritično? Švico draga, šta ću ja sve s tobom doživit?"

Malo me što u životu toliko obradovalo kao ta šteka plavog Waltera. Ma kakvim sam je merakom spržila!!!

Ali, pošteno, neuporedivo veća radost je bila što je ta, meni nepoznata Nura, sasvim izliječena.

I sad ćete se pitati "šta je pisac htio da kaže?" Ništa, samo da zabilježi jedno sjećanje...

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Anketa
Da li je opravdan zahtjev za povećanje akciza na gorivo kako bi se ubrzala izgradnja autoputa?
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: