Bakir Izetbegović i Dragan Čović su 17. juna 2020. godine potpisali Mostarski sporazum, kojim su dogovorena nova izborna pravila i statut za Grad Mostar. Također, dogovorena su načela po kojima će se mijenjati Izborni zakon. Dragan Čović je iskoristio sporazum da postavi ultimatum SDA-u da se izmjene moraju napraviti do polovine juna ove godine, međutim rok je istekao, a Čoviću ponestaje ideja.
Blokade institucija, diplomatska ofanziva Hrvatske, strateška saradnja s Dodikom te prikrivene ili otvorene prijetnje nisu HDZ-u donijele bilo kakav konkretan rezultat, uprkos tome što Stranka demokratske akcije nikad nije stajala lošije. U istom smislu, prije nekoliko dana, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara pristao je na fantomske pregovore između entiteta i tri konstitutivna naroda, koje je inicirao Milorad Dodik, koji su zapravo samo još jedna od besmislenih igranki. Cilj je Bosnu i Hercegovinu predstaviti praznom ljušturom, sastavljenom od plemena i entiteta, čije interese u tom smislu niko ne predstavlja.
Ono što se kod nas uobičajeno naziva "pregovorima" nije ništa drugo nego borba za naklonost međunarodne zajednice. Istinskim pregovorima bismo mogli nazvati težnju dvije strane da nađu srednje riješenje, a ne trenutnu situaciju u kojoj Čović zapravo samo nudi različite modele, suštinski identične u smislu podjele moći između hrvatskog i bosanskog političkog faktora, kojima dobija sve što traži.
"Minimum minimuma je legitimno predstavljanje", rečenica koju redovno izgovaraju predstavnici HDZ-a, jasno oslikava njihovu spremnost da pregovaraju.
Čoviću, uprkos samouvjerenosti koju pokazuje, preostaje samo da krene u potpunu blokadu državnih institucija i da pokuša spriječiti održavanje izbora. HDZ je izgubio kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom koja će imati presudnu ulogu 2022., u slučaju da ne dođe do nekog riješenja, u implementaciji izbornih rezultata. Iz tog razloga Dodik i Čović vjerovatno će ići na blokadu donošenja budžeta u nadi da spriječe održavanje izbora, i očuvaju poziciju HDZ-a, jer je to neupitno primarni cilj srpske politike.
U tom smislu objašnjenje nekadašnjeg sekretara SNSD-a Rajka Vasića najbolje objašnjava tu vrstu saradnje.
"BiH ne ide nikuda. Ni prema NATO-u ni prema EU... Srbi, Srpska i Srbija treba da se oslobode puta ka EU i da se oslobode budalaštine kako EU nema alternativu. BiH se može mirno raspasti. Ona će mirno da se rascrvotoči, istrune iznutra kao šljiva ili šljivovo drvo. Dobra krošnja, dobro stablo, ali samo jednom prestane da rađa. Kada je oboriš, iznutra trula. Srpska treba da bude strpljiva. To će trajati decenijama. Treba iznutra da se stabilizuje i demokratizuje, da svaki dan napada neustavne, nedejtonske, unitarističke institucije. Treba da se drži Herceg Bosne, koliko je to potrebno i moguće. Isključivo zbog odnosa 2:1 protiv Sarajeva", rekao je Vasić.
Dragan Čović je u posljednjoj godini blokadama, ucjenama i ultimatumima jedino uspio legitimisati politiku Željka Komšića. Umišljen trenutnom političkom snagom, nedostatkom bilo kakve opozicione prijetnje, tetošenjem od dijela međunarodne zajednice i potcjenjivanjem bosanskog političkog faktora, pitanje je da li je on zapravo želio pregovarati u smjeru kompromisa. Stoga ostaje da se vidi kakve će poteze povlačiti u narednom periodu.
Uz sve navedeno može se zaključiti da BiH potencijalno prijeti velika politička kriza, koja neće, kao mnoge druge do sada, biti riješena nekim trulim kompromisom. Na vrhuncu krize, međunarodna zajednica će svojom snagom presuditi ishod političke utakmice, pa se s tim u vezi borba za očuvanje pozicije bosanskog političkog faktora vodi u Washingtonu i Briselu.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
