Političari, ali i novinski tekstopisci, pominju kako princip rotacije u Bosni i Hercegovini važi još od daleke 1945, dakle iz vremena mračnog komunizma, dok je još Josip Broz Tito hodao zemljom. I pritom, ipak, nisu u pravu. Ili ne za posve.
Iako je, naime, u FNRJ, a zatim i SFRJ, Bosna i Hercegovina bila ustrojena po ZAVNOBIH-ovskoj formuli "ni-ni-ni" već "i-i-i", princip rotacije nije bio presudan kako bi se raspodijelile najbitnije funkcije na republičkom (i saveznom) nivou, kako na izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, tako i u partiji.
Tako je Đuro Pucar "Stari" bio sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista BiH od 1945. do 1965. Njega je naslijedio Cvijetin Mijatović koji se zadržao četiri godine, nakon koje je sve do 1978. sekretar bio čuveni Branko Mikulić. Mikulića je 1978. naslijedio Nikola Stojanovića, a Stojanovića 1982. Hamdija Pozderac. 1984. umjesto Pozderca dolazi Mato Andrić, u junu 1986. Milan Uzelac. Partijsko žezlo u maju 1988. preuzima Abdulah Mutapčić. Posljednji sekretar partije, od 29. juna 1989. do decembra 1990. bio je Nijaz Duraković.
"Đedo" i "Stari"
SR BiH je od 1945. do 1953. imala i predsjednika predsjedništva Narodne skupštine. Vojislav "Đedo" Kecmanović obnašao je tu dužnost od aprila 1945. do novembra 1946, nakon čega ga je zamijenio Đuro Pucar "Stari", kojega u septembru 1948. mijenja Vlado Šegrt.
Potom isto zakonodavno tijelo mijenja naziv i njen predsjednik postaje predsjednik Narodne skupštine. To je ponovno, u narednom desetogodišnjem periodu drug Pucar, kojega 1963. mijenja Ratomir "Rato" Dugonjić. Džemal Bijedić dolazi na to mjesto 1967, a Bijedića mijenja Hamdija Pozderac koji tu ostaje do 1974.
Situacija se opet mijenja sa ustavnim promjenama 1974., kada četverogodišnji mandat predsjedavajućeg skupštine dobija Rato Dugonjić. Njega u aprilu 1978. naslijeđuje Raif Dizdarević, a Dizdarevića u aprilu 1982. Branko Mikulić. Kojega, pak, u aprilu 1984. naslijeđuje Milanko Renovica, a Renovicu u aprilu 1985. Munir Mesihović, i to na dvogodišnji mandat. Narednu godinu dana dužnost obnaša Mato Andrić, potom Nikola Filipović (april 1988 - april 1989.). Obrad Piljak je dužnost preuzeo 1989. gdje se zadržao do decembra 1990., kada su nacionalne stranke odnijele pobjedu nad komunistima i reformistima.
"Mrski" komunisti i nacionalno pitanje
Što se tiče funkcija u izvršnoj vlasti, i tu je zanimljiva situacija koja ne ide na ruku onima što tvrde kako se u BiH uvijek poštovao princip rotacije. Evo, recimo, SR BiH je od aprila 1945. do marta 1953. imala premijera, odnosno dvojicu. Prve četiri godine to je bio istaknuti prvoborac Rodoljub Čolaković, a potom do 1953. Đuro Pucar "Stari".
Nakon Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i saveznim organima vlasti iz 1953, BiH, kao i druge republike, dobija predsjednika Izvršnog vijeća. To je opet Pucar do decembra 1953., a potom ga naslijeđuju Avdo Humo (1953-'56.), Osman Karabegović (1956-'63.) Hasan Brkić (1963-'65.), Rudi Kolak (1965-'67.), Branko Mikulić (1967-'69.). Dragutin Braco Kosovac bio je šef IV-a BiH od 1969. do 1974. Naslijedio ga je Milanko Renovica koji se na toj poziciji zadržao osam godina, dakle do 1982. Seid Maglajlija je obnašao tu dužnost dvije godine, kao i njegov nasljednik, Gojko Ubiparip (april 1984 - april 1986.). Josip Lovrenović je bio na čelu izvršne vlasti u BiH od aprila 1986. do aprila 1988, a Marko Ćeranić ga je naslijedio i bio na toj funkciji do implementacije izbornih rezultata, odnosno do 20. decembra 1990.
Tako su se, dakle, dijelile funkcije, partijske, zakonodavne i izvršne u Socijalističkoj republici BiH. Očigledno su "mrski" komunisti jednim okom gledali ka nacionalnom pitanju, naročito nakon 1974., ali to nije bila jedina bitna karakteristika, naročito ne u kadrovskoj politici.
Možda smo mi otišli stepenicu iznad, pa za dobrobit tri nacije (građani se u toj matrici isuviše često zaboravljaju, naročito od partija koje se hvale liberalnom orijentacijom i okrenutošću ka ekonomiji) imamo samo etnički ključ da ispoštujemo, iako ne otključava našu evropsku bravu.
Drug Branko, drug Hamdija, drug Rodoljub, drug Vlado, drug Džemal... nisu bili imuni na nacionalna pitanja. Dapače. O tome ne treba trošiti riječi. Ono što nisu dozvoljavali - a imali su i represivni aparat - jeste da se manipulira nacionalnim osjećanjima da bi se ostvario politički i ekonomski profit. A upravo ta dva ekstra profita su posljedica stanja u kojoj se nalazi poslijedejtonsko, tranzicijsko društvo, podijeljeno na interesne teritorije etničkih skupina, željnih vlasti i bez skrupula.
Sloboda pogrešnog izbora
Danas, u "demokratskoj slobodi" imamo zahtjeve za ispunjavanjem nacionalnog. I ništa više. To je put bez povratka, ne za jedan nego za sve tri naroda koja će se nastaviti glođati dok sunce ne umre, ne shvatajući kako im je prodana pogrešna definicija demokracije.
Između političara iz "moje" nacije (kad već moje ime orijentalnog porijekla u očima mnogih sudbonosno predodređuje moju političku afilaciju i etnički kod) , hohštaplera, licemjera i partitokrata, i onih koji su drugačijeg (id)entiteta, ali sposobni da omoguće život dostojan XXI vijeka, biram sa zadovoljstvom ove druge.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
