Fra Petar Jeleč
0

'Srpsko-hrvatska politika ubila je Posavinu'

Sarajevo-x.com
U štampi se nedavno pojavila knjiga hrvatskog časnika Jerka Zovaka nazvana 'Rat u Bosanskoj Posavini 1992.', a koja se na opsežan i dokumentiran način bavi velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu. Kratku recenziju te knjige donio je Fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, teolog i historičar, u franjevačkom časopisu 'Svjetlo riječi'.

Jerko Zovak, autor knjige je i sam bio direktni sudionik ratnih zbivanja u Posavini, te u svom djelu na temelju originalnih političkih i vojnih dokumenata vjerno rekonstruira dofađaje koji su imali presudnu važnost u tragičnoj sudbini koja je zadesila Bosansku Posavinu.

"U svojim analizama autor dokazuje odgovornost tadašnjeg hrvatskog vodstva na čelu s predsjednikom Tuđmanom, ministrom Šuškom i njihovom desnom rukom u tzv. Herceg-Bosni Matom Bobanom za dogovore sa srpskom stranom koji su rezultirali izdajom ovog vrlo bogatog teritorija BiH. Zovak kronološki iznosi nekoliko događaja, koji su na neki način zapečatili sudbinu Bosanske Posavine, a posebno se to odnosi na sporazum Boban-Karadžić u maju1992. godine", započinje Jeleč recenziju djela.

Naime 6. maja 1992. godine Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali “neprincipijelan” sporazum, kojim se Srbima prepustio koridor u Bosanskoj Posavini. Tim se sporazumom agresor i neprijatelj pretvorio u prijatelja, a žrtva i saveznik u neprijatelja. Osmog maja 1992. god. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru “Hrvatske zajednice Herceg Bosna”, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je “nelegalnim”. Muslimani i drugi (HOS-ovci) koji nisu “poštovali zapovijed”, bili su “razbijeni”. Bio je to početak službenog distanciranja najvećeg dijela organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.

Treći maja 1992. Predsjednik HZHB, Mate Boban je, “zabivši Muslimanima nož u leđa”, proglasio osnivanje “države u državi”. Time je završeno institucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.

Šesti oktobra 1992. godine hrvatsko-muslimanske snage su izgubile “Bosanski Brod i cijeli mostobran”. Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) “Herceg Bosne”, pretvoreni u kolaboracioniste “jednog od agresora na BiH” i nacionalnu manjinu.

Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.

Zovak u svojim analizama pokazuje i to kako je službena hrvatska politika jasno preferirala interese hercegovačke hrvatske zajednice nauštrb one posavske, i općenito bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih posljedica tokom rata, a posljedice te politike se osjećaju i danas.

U tom kontekstu su zanimljive i riječi koje je Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve tzv. Republike Srpske uputio svom kolegi u vladi tzv. Herceg Bosne Jadranku Prliću zahvaljujući mu za odličnu suradnju u dopremanju nafte RS-u srpskim snagama: “Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili.”

Nije stoga nimalo slučajan tragičan kontinuitet hrvatske politike u BiH i njezine fasciniranosti srpskom politikom koja i dalje traje: kao što je u nedavnim devedesetim godinama Mate Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s R. Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata općenito, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično sarađuje s Miloradom Dodikom, napisao je fra Jeleč.

Jeleč je također dodao i to da je upravo zbog takvih izjava i postupaka ovih dana bilo i više nego otužno slušati kardinala Bozanića i još neke druge hrvatske biskupe i svećenike u BiH i Hrvatskoj koji povodom desete godišnjice smrti Tuđmana iznose neukusne glorifikacije o preminulom hrvatkom predsjedniku i njegovom političkom djelovanju.

Hvalili su Tuđmanovu politiku bez ijedne kritičke riječi o pogubnosti te njegove politike po sunarodnjake u BiH.

"Ako ni zbog čega drugog, trebali su biti suzdržaniji barem zbog svih onih žrtava koje je autor Zovak donio na kraju svoje knjige, a koje bacaju jedno sasvim drugačije svjetlo na vrlo raširenu priču o “velikim” i “malim” Hrvatima i broju stradalih Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini", napisao je Jeleč u katoličkom časopisu 'Svjetlo riječi'.