Godina od pokolja u Norveškoj
2

Sarajka Emma Martinović sanjala kako Breivik bježi iz zatvora

Klix.ba
Emma Martinović
Emma Martinović
Norveški portal ABC Nyheter objavio je priču o Sarajki Emmi Martinović (19) koja je prošle godine preživjela krvavi pohod teroriste Andersa Breivika.

Utoya, 22. juli 2011.

Emma stoji na rubu vode i shvata da mora zaplivati kako bi spasila svoj život. Ona nije dobar plivač, pada kiša i hladno je. Stavila je bankovnu karticu u grudnjak i poslala SMS roditeljima, mlađem bratu Emilu i njegovom najboljem prijatelju Robinu. Skočila je u vodu. Hladno je. Hoće li se smrznuti ili umrijeti?

Vennesla, 22. juli 2011.

Emmin otac Džemal Martinović (53) bira hranu za ručak. Nakon 16 godina u Norveškoj zna da je prava sreća kad država funkcioniše. On se jako dobro sjeća ratnog Sarajeva iz kojeg je otišao u Norvešku 1995. U Sarajevu je s porodicom više od tri godine živio pod opsadom u kojoj je ubijeno hiljade ljudi. Čak i za njega, koji je nekad bio kapetan u vojsci, to je bilo neshvatljivo i presurovo. Stanovnici Sarajeva su živjeli više od tri godine u nedostatku hrane i vode. Džemal danas kupuje hranu za suprugu Oliveru (37) i sina Emila (16), a 18-godišnja Emma je u kampu za omladinu Laburističke stranke na Utøyi. Sretan je što je s porodicom uspio pobjeći od metaka i granata u Norvešku. Telefon je zazvonio u džepu jakne. Njegova supuruga zove. "Bombardovali su zgradu Vlade!".

Džemal žuri kući iz trgovine i sa suprugom i sinom sjeda ispred TV-a i nijemo upija vijesti. "Trebali bismo zvati Emmu", rekla je Olivera. Ubrzo Džemal dobija poruku od Emme da je došlo do pucnjave na Utoyi i da puca čovjek odjeven u policijsku uniformu. Ona se s još troje prijatelja sakrila. Olivera počinje plakati. Njihovo je dijete u opasnosti. Džemalu ubrzo stiže nova poruka od Eme: "Nemojte me zvati!". On poziva prijatelje u Laburističkoj stranci, šefa lokalne policije, zove nasumce ljude iz adresara, ali su svi u šoku. "Šta će biti sa Emmom?".

Utøya, 22. juli 2011.

Emma pluta u vodi na leđima i gleda prema ostrvu. Napadač je tamo, u policijskoj uniformi. Dječak u njenoj blizini je pogođen, krv je potekla, Emma pliva brže, zadihana. Vidjela je prijatelja kako skače u vodu, ali i začula pucnje. Dva metka su ga pogodila u glavu, u skoku. Počela je vrištati, ali i ostali su vikali, a sad je iznad njihovih glava i helikopter. Buka je velika. Emma diše prebrzo, ali zna da sad ne smije paničariti, iako osjeća bolove od položaja u vodi. Ubrzo je začula kako je mlađa djevojka iza nje povikala da više ne može, došla je do nje i uzela je rukama sa sobom. Bila joj je teška, ali je tada pomislila: "Jedan pokret naprijed za tatu, jedan za mamu, jedan za Emila, jedan za Robina...".

Vennesla, 22. juli 2011.

Ovo se stvarno događa u Norveškoj? Cijela nacija je bila na nogama! Džemal se prisjeća dramatičnih trenutaka kad je iz ratnog Sarajeva evakuisao malu Emmu i trudnu suprugu. Kad su došli u Norvešku, to je za njih bila velika sreća i činila im se najsigurnijom zemljom na svijetu. A, sad se bore za život svoje kćerke. Nevjerovatno! Članovi porodice su se prigrlili jedni uz druge.

Utoya, 22. juli 2011.

"Emma, tvoja ruka krvari", kazala joj je djevojka koju je spasila. Pogledala je i pomislila: "Pa to je razlog što me boli". Ubrzo je do njih doplivao dječak koji je kazao da je njegov otac poginuo. Emma mu govori da ne gleda natrag nego da pliva za tatu. Prilazio im je brodić, ali nisu bili sigurni je li to mamac i hoće li opet neko zapucati na njih. Međutim, s brodića su povikali kako su sada sigurni. Emma pomaže dječaku i djevojci, spašeni su! Drama se nastavlja, zašto je sve trajalo tako dugo, činilo se kao vječnost. Tek kad je dotakla tlo Emma je počela plakati i vrištati. "Sigurni smo, ići ćemo kući!".

Bolnica Ringerike, Honefoss, 22. juli 2011.

Emma je odvezena direktno u bolnicu, imala je prostrelnu ranu na ruci. Tu je dobila bijele hlače i par bijelih plastičnih sandala. "Hlače su prevelike", pomislila je dok joj je iz mokrog grudnjaka ispala bankovna kartica. Ubrzo su je umotali u meke, tople čaršafe. Srećom, rana će joj brzo biti zaliječena. Pozajmila je mobitel i javila kući da je sve u redu. Majka je užasno plakala, Emma je neće moći tako lako utješiti. Svima im treba vremena da čak i razumiju šta se dogodilo. "Sada znaju barem da sam živa, da sam dobro", pomislila je i pogledala bandažu na svojoj ruci. "Šta je s ostalima s Utoye?". Kristiansand, ljeto 2012.

"Postoje dvije najgore situacije u mom životu", govori Džemal dok pokazuje Emmine poruke koje još čuva u mobitelu. Emma ističe da je nevjerovatno da je izdržala u vodi dva sata, iako nije dobro ni znala plivati. Tuga i radost se smjenjuju kod oca i kćerke dok se prisjećaju strašnog događaja. Sjede na "Emminoj klupi" na tvrđavi u Kristiansandu, gdje se Emma najradije oporavlja od trauma s Utoye. Potrajat će neko vrijeme dok se oporavi. Kući, u porodici Martinović, se rijetko govori o najvećem pokolju koji je zadesio Norvešku u miru. "Trudimo se vratiti normalnom životu", objašnjava Džemal.

Emmi su najgore noći, često ima noćne more. Jučer je sanjala kako je "on" pobjegao iz zatvora i došao da pobije sve u policijskom uredu. "Preživjela sam, iako mi je tijelo bilo tako umorno. Provela sam u vodi dva sata", kaže Emma. "Više sam zabrinut nego što to dajem do znanja", šapuće Džemal novinarima. No, ističu da im pažnja, kako prijatelja i poznanika, tako i nepoznatih ljudi, jako puno znači. Posjetio ih je i svećenik i rekao da su im njegova vrata uvijek otvorena, ako žele razgovarati. Donio im je marmeladu. Emma kaže da se nikad ne smije zaboraviti ono što se desilo, i pred vladinom zgradom i na Utoyi, posebno se ne smiju zaboraviti žrtve. Džemal klima glavom i kaže da se ono što se desilo 22. jula prošle godine ne može ni zaboraviti ni oprostiti.